Da te se samo dotaknem!

Teško da ću ikada zaboraviti taj dan.

Bilo je toplo, bilo je ljeto i bio je prvi dan kampa. Kamp inače obećava puno, ali ni po čemu nisam mogla slutiti što je Bog pripremio za me već te večeri. Na večernjem sam bogoslužju slušala propovijed o ženi koja je imala samo jednu želju: dotaći Isusa. Ta je želja u njoj bila toliko snažna da se probijala kroz mnoštvo ne mareći za svoj ugled i za sramotu što ju je morala podnijeti gurajući se među mnoštvom koje joj je vjerojatno pomalo zlobno prigovaralo zbog uznemiravanja svih onih koji su bili okupljeni oko Isusa, boreći se u isto vrijeme sa slabošću koja je bila posljedica duge i razarajuće bolesti. Sve je te prepreke nadišla jer je smatrala da je samo jedan dodir Isusovih skuta vrijedan svega tog truda.

Slušajući o toj ženi, koja je tako čvrsto odlučila dotaći Isusa, u duhu kao da sam prepoznala sebe u njenom liku. Ista je ta želja gorjela u mojem srcu, htjela sam doći sasvim blizu Isusa i dotaći ga. I kako je bogoslužje odmicalo, tako je kucanje na mom srcu bivalo sve snažnije, a jedan me tihi glas pozivao: 'Dođi, dijete…'

I da nije bilo prepreka koje sam morala svladati, odgovorila bih na taj poziv odmah. Božje su ruke bile raširene prema meni i kao da je sȃm Isus stajao pored mene i nježno me pozivao da zaronim u Njegovu ljubav i uživam u zajedništvu s Njim. I tako sam to htjela, molila se, vapila, plakala ali nisam mogla. Nisam ga mogla dotaknuti. A onda sam postala svjesna što me sputava. Strah. Što ako, mislila sam, dođem i predam svoj život u cijelosti u Isusove ruke dajući mu vlast da upotrijebi moj život za slavu svojega imena, a on zauzvrat odluči testirati moju predanost? Što ako uzme nekoga od mojih najmilijih, ako dozvoli da se nesreća nadvije nad našim glavama, što ako dozvoli bolesti da me slomi? Pred tim sam pitanjima ustuknula jer ni sama nisam bila sigurna što bih tada učinila. S jedne strane, htjela sam Isusu; s druge mučio me taj Što ako…? Pitanje s tisuću mogućih završetaka. A ni na jedno nisam nalazila odgovor.

Molitva je počela jenjavati, a poziv mom srcu bivao je sve glasniji. Znala sam da mi se danas pruža jedinstvena prilika: da Bog mene zove i da mene želi. Ali kako, o, kako da odgovorim? Kako da znam da će sve ipak biti dobro? Iz mojeg razmišljanja prenuo me pastor koji je ustao vjerojatno namjeravajući završiti bogoslužje. Moram sad ići, pomislila sam, i tražiti pomoć. Jer inače neću uspjeti. I tako sam otišla do njega, rekla mu kako osjećam da me Bog zove da mu se predam i kako želim da se mole za mene. Morala sam tražiti pomoć, jer sama nisam mogla. I tako su položili ruke na mene i počeli se moliti.

Ono što se tada dogodilo, teško je uopće riječima opisati. Tek što sam počela govoriti Isusu da ga trebam i da mu se predajem i da želim biti njegova otvorila su se vrata Neba. I kao da sam stajala pred izvorom Isusove krvi koja je počela teći, prekrivati cijelo moje biće, i kako je tekla, tako je liječila moje rane, povijala one stare, još uvijek bolne zbog nekih starih padova i životnih promašaja, uklanjala moj strah a za sobom ostavljala mir, radost i ljubav kakvu nikada u životu nisam iskusila.

Taj je Bog tamo i tada, na moj vapaj da mu želim pripadati cijeloga srca pa makar i po cijenu vlastitog života, pružio svoje ruke  ne zbog uzimanja svega što je mom srcu drago, nego kako bi dao sve što ima i može dati jednom čovječjem srcu: ljubav, praštanje, iscjeljenje, mir i blagoslov. Nikada se nisam osjećala toliko voljenom, toliko prihvaćenom, toliko dragocjenom. Taj je Isus na jedan par drhtavih ruku koje su mu donosile svoj život, spremne staviti ga na oltar jednom zauvijek odgovorio ispunivši taj život nebeskim blagom koje je priskrbio svojom smrću na križu. Kako je stvarna bila Isusova žrtva tada i kako opipljiva njegova ljubav za mene nedostojnu!

Razmišljajući kasnije o tom iskustvu shvatila sam ovo: i da vječnost traje sedam vječnosti, ni to ne bi bilo dovoljno za iskazivanje zahvalnosti za ono što je za mene tada učinio. Obnovio je moje srce i moj život onako kako to može samo jedan Onaj koji je to srce i sazdao.

I taj isti Isus isto će učiniti za tebe danas samo ga trebaš dotaći.

Komentari 1

Hadasa

Ni ja neću zaboraviti tu istu večer. Moleći, osjećala sam kao da stojim pred nekim zidom. I ja sam željela nešto doživjeti i svi smo imali velika očekivanja, ali brana kao da je bila zatvorena. Nakon što je sestra izašla da se mole za nju, gotovo tog trenutka se počelo događati nešto stvarno. Tuđa molitva mi je pomogla da i sama zaronim u to nepresušno vrelo Božje ljubav i milosti.