Strah.
Tako mala riječ, a tako velika pojava. Kada navali sa svom svojom silinom, prijeti rušenjem svake, pa i one najjače utvrde mira i sigurnosti u životu čovjeka. Ponekad mi je teško oduprijeti se tom osjećaju straha. Suočena s njime, lako pokleknem i prepustim mu se te ubrzo iznova počinjem sumnjati u Božju brigu za mene.
Od svih kušnji koje me snalaze, bitka sa strahom zasigurno je jedna od onih koju još uvijek vojujem. Ima trenutaka kad je moja vjera u Božju ljubav postojana. Nošena na njezinim krilima, letim visoko iznad zastrašujućih dolina sjena smrti ispod mene. I ne bojim se. Ali onda, iznenada, oblak sumnje zaklanja moje sunce sreće i strah poput magle obavija moje srce. A što ako…?
Posljednji su dani bili upravo takvi. U ozračju nekakvog straha koji se stvori niotkud i krade mi blagoslove, krade mi mir. Pri pogledu na svoje novorođenče srce mi se želi raspuknuti od silne ljubavi koju osjećam prema njemu. Bože, kako je prekrasan! Hvala ti, o, hvala ti na tom predivnom daru! I dok mu se tako radujem, primjećujem kako moja molitva odjednom kreće u nekom pomalo drugom smjeru. Molim te, Isuse, molim te, čuvaj ga. Neka bude zdravo. Čuvaj i moje drugo dijete. Mog muža. Cijelu moju obitelj. O, molim te, ne dozvoli da nam se išta loše dogodi, daj da poživimo ovaj život u miru i radosti!
Neizmjerno volim svoju obitelj. I najradije bih da su uvijek uz mene. Da su imuni na bolest, nesreću, tragediju… Ali itekako sam svjesna toga da oni to nisu. Samo su ljudi, kao vi i ja, čiji su životi u Stvoriteljevim rukama. Ako ih pozove kući, moraju poći, jer on je taj koji im je taj život u svojoj bezgraničnoj milosti i podario. I dok razmišljam o tome kako bi život bez mojih najmilijih bio gotovo nezamisliv, moja vjera sve je manja. Bože, nemoj, molim te! Smiluj mi se! Osjećam se tako malenom, tako bespomoćnom u rukama tog velikog i strašnog Boga. Hoće li me možda zadesiti sudbina poput Jobove? Crne misli obuzimaju moj um i srce, a utjehe niotkud…
U očaju, i sa zebnjom u srcu, posežem za Biblijom. Ne znam kako se vi nosite sa strahom u svom životu, ali ja nikada i nigdje nisam naišla na utjehu i ohrabrenje kao u Bibliji. Ima nešto u toj Knjizi. Sila koja iz nje izvire daje neobičnu snagu riječima zapisanim unutra. I to je ono što ju čini posebnom. Otvarajući tu dragocjenu knjigu, pogled mi zastaje na 34. psalmu.
Blagoslivljat ću Gospoda u svako doba, hvala njegova bit će mi svagda na ustima. Duša moja hvalit će se Gospodom; ponizni će čuti za to i radovati se. Veličajte sa mnom Gospoda, i uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospoda, i on me uslišao, i izbavio me od svih mojih strahova.
U tom trenutku, suze radosnice ispuniše moje oči. Moj Isus, on je tu. Svjestan mojeg stanja, čeka da mu povjerim sve svoje brige. Zašto? Jer me želi osloboditi.
Jeste li već upoznali ljubav poput njegove? Jeste li ju iskusili? Ja jesam.
I dok mi srce počiva u božanskoj bonaci, um dolazi do divne spoznaje:
Biblija je najljepše ljubavno pismo ikada napisano čovjeku.
Kristina