Boluje li tko među vama?

Još se živo sjećam svoje posljednje trudnoće. Nije to nešto neobično — prošlo je svega nešto malo više od dva mjeseca otkad sam rodila. Ali ipak, nešto se posebno dogodilo u tom razdoblju.

Kažu da je trudnoća blaženo stanje, da je to razdoblje radosti i uzbuđenja i da u njoj treba uživati. Ali mnoge će žene potvrditi baš suprotno — da se nikad nisu toliko brinule kao u trudnoći i da se nikad nisu toliko izmučile s nespavanjem, žgaravicom, kojekakvim bolovima, visokim tlakom, gestacijskim šećerom, križoboljom i još hrpom drugih dijagnoza s kojima se trudnice nerijetko susreću. Ni mene jedna od tih boljki nije zaobišla: križobolja.

Bilo je to već pred kraj trudnoće, početak osmog mjeseca. Počelo je s laganim bolovima koji su svakim danom sve više jačali i na kraju postali toliko intenzivni da gotovo više nisam mogla hodati. Stati na desnu nogu za mene je bio samo divan san, a stube su mi u tom razdoblju postale prava noćna mora. Često sam poželjela imati štake uza se kako bih mogla 'normalno' hodati ne osjećajući više tu bol. Stajanje, kao i sjedenje, postali su gotovo nemoguća misija. I nikako nije išlo na bolje.

Drugi su, naravno, primijetili da imam problem. "Ah, pa ti si već u visokoj trudnoći, to ti je normalno!" "Nemoj se ljutiti, ali baš smiješno hodaš!", komentirali su drugi. Moja mi je liječnica rekla da je to išijas i da to prolazi samo mirovanjem. Pa kako ću mirovati uz dvoje male djece, kuću, vrt (koji je taman počeo bujati i koji nikako nisam htjela zapustiti)? Pomislila sam: 'Imam SAMO išijas?!' Ta mi se dijagnoza činila potcjenjujućom — pa mene je boljelo kao da mi se ukliještio živac i nikad se više neće otkliještiti (jer je u mojoj glavi to bila puno veća i neizdržljivija bol). Probala sam piti i tablete protiv bolova — ali uzalud. U to su me vrijeme dobro razumjele starije sestre u crkvi — one su znale kako je to dok imaš pravu križobolju.

I koliko god se ovi redci čitatelju mogu činiti zabavnima, meni je iz dana u dan postajalo sve teže. Bol je bila takva da mi je tjerala suze na oči, a nisam smjela priznati koliko me uistinu boli jer sam se bojala da me nitko neće razumjeti, da pretjerujem i da je i drugima bilo tako pa unatoč tomu nisu tako zapomagali. Ali jedne sam večeri, dok smo se vozili u crkvu, pitala muža: "Što misliš, da danas tražim molitvu s pomazanjem?" Jednostavno više nisam mogla. I uz njegovu podršku odlučila sam da ću tako i učiniti.

Nikada prije nisam tražila molitvu s pomazanjem. Znala sam da je to nešto što je Bog u svojoj Riječi zapovjedio za one koji su bolesni. Ali nekako sam mislila da je to samo za ozbiljne slučajeve — ljude na samrti, one koji boluju od raka, koji idu na kakvu operaciju ili kojima niti jedan čovjek više ne može pomoći. Zato me pomalo bilo stid dok sam pastoru govorila da bih tražila molitvu s pomazanjem jer me leđa užasno bole i ne mogu tako dalje. Osjećala sam se kao da malo previše cendram i dramim i da bih malo više trebala stisnuti zube.

Ali ono što me ponukalo na to da ipak zatražim molitvu jest činjenica da Isus ipak ima razumijevanja za svakoga od nas. Znala sam da me on ljubi i da mi želi pomoći i da u svom očaju kod njega neću naići na osuđivanje. Dok sam tako sjedila i čekala početak bogoslužja, uzela sam svoju Bibliju i otvorila Jakovljevu poslanicu. "Boluje li tko među vama? Neka pozove crkvene starješine, pa neka se oni pomole nad njim pomazavši ga uljem u ime Gospodinovo. I molitva vjere spasit će klonuloga, i Gospodin će ga podići." U tom su trenutku suze počele teći niz moje lice, a sav se moj preostali ponos istopio pred prisutnošću Božjom koju sam tako snažno počela osjećati. "Bože," rekla sam, "ovo je tvoja Riječ. Ti si tako obećao — da ćeš podići onog koji boluje, i ja dolazim k tebi po tvojoj Riječi. Pomozi mi, molim te!" Iskrena molitva koju sam izrekla došla je iz bolnog i skrušenog srca.

Kad sam izišla naprijed i kad su položili ruke na mene i pomazali me uljem, nisam osjetila nikakav poseban dodir Božji: nikakve trnce, toplinu, niti bilo što drugo što bi moglo naznačiti da me Bog dotaknuo i iscijelio. I tako sam se vratila na mjesto i odlučila da neću očajavati. Bog je rekao što trebam činiti i ja sam tako učinila. Ako on ipak odluči ne iscijeliti me — prihvatit ću to jednako kao i da me iscijelio.

Kad smo se vratili s bogoslužja, bol je i dalje bila jednako snažna. Bolno sam bila svjesna toga da se ništa nije promijenilo. Ali što je — tu je, mislila sam. Izgleda da će sve ostati kako je i bilo. A onda, dok sam hodala po kući pripremajući djecu za spavanje, odjednom sam primijetila da mogu stati na desnu nogu. Boljelo me, ali mogla sam se na nju osloniti. Nešto što prije nisam mogla ni pomisliti učiniti — sada je postajala stvarnost. 'O, ipak mi je Bog malo pomogao', mislila sam. 'I to je nešto'. Zaspala sam zadovoljna mišlju da je unatoč svemu vrijedilo tražiti molitvu.

Sljedećih dana leđa su me i dalje boljela. Nekako sam cijelo to poglavlje u svojoj glavi zatvorila i nastavila dalje sa svakodnevnim obvezama — prihvatila sam tu bol, svjesna da mi je mrvicu lakše nego prije. Bilo mi je žao što nisam doživjela trenutno iscjeljenje — tome sam se nadala, ali je, eto, Bog odlučio drugačije.

A onda, nakon dva tjedna, dogodilo se čudo. Već sam nakon tjedan dana primijetila da me leđa sve manje i sve rijeđe bole, ali s obzirom na to da je bol i dalje bila prisutna, nisam tome pridavala važnost. Otprilike dva tjedna nakon zatražene molitve, bol je u potpunosti nestala. Samo sam u jednom trenutku primijetila da mogu normalno stajati, hodati, sjediti — kao da mi nije ništa! Kao nevjerni Toma potrčala sam do stuba — ako me ni na stubama neće ništa boljeti, onda sam stvarno iscijeljena! I uistinu — sišla sam po tih dvanaest stuba do naših ulaznih vrata i popela se uz njih — a boli nisam osjetila!

Osjećala sam kako me u tom trenutku snažno preplavljuje Božja ljubav. "Iako si sumnjala, ja sam te ipak iscijelio", kao da mi je Bog govorio. Kakvo mi je snažno otkrivenje svoje vjernosti Bog tada dao! Spoznala sam da je njegova Riječ nešto na što se uvijek mogu osloniti. To je Riječ koja je izišla iz usta živoga Boga — ona je postojana, istinita i čvrsta. Mogu stati na nju, mogu se osloniti na nju i ona me nikada neće iznevjeriti.

Netko će reći da je bol prošla sama od sebe — ali ne, odlučno tvrdim da je to nemoguće. Cijelo je moje biće prožeto sigurnošću i presvjedočenjem da je Bog učinio čudo. Možda se ono nije dogodilo trenutačno — ali to ne umanjuje činjenicu da se uistinu dogodilo. Bog, svemogući i svesilni, vladar cijeloga svijeta i tvorac svemira toliko je pun ljubavi da mu je stalo i do toga da jednoj trudnici olakša i uljepša posljednje mjesece trudnoće. Kako je divan taj Bog! MOJ Bog!

Čitatelju, možda i ti danas imaš neku potrebu. Možda si bolestan, možda osjećaš da ne možeš više dalje, možda prizivaš smrt misleći da će ti donijeti olakšanje. Možda je to problem koji ne možeš sam riješiti, ili je to nešto tako neznatno da si misliš da i nije vrijedno spomena. Ali vjeruj mi kad ti kažem da postoji Bog kojemu si dragocjen, kojemu je stalo do tebe i koji te čeka, čeka da te iscijeli. On čeka da te podigne, da ti pomogne, da te dotakne. Pitaš se kako ćeš ga pronaći? Odgovor je jednostavan: zaroni u njegovu Riječ. Ta će ti Riječ donijeti život — život u izobilju.

po novom,
mama trojice

 

Komentari 0