Užurbanost posljednjih mjesec dana potvrđuje kraj kalendarske godine. Svjesni toga, ljudi se ubrzano prime spremanja, čišćenja, organiziranja, kupovanja... Oni manje savjesni, ali ipak svjesni mnogih neispunjenih zadataka, krenu s odlučivanjem o svemu što u sljedećoj godini mora biti riješeno: odlučuju o čišćenju kuća, soba, života, pretrpanih rasporeda, akademskih godina... Sve te velike i male brige budu potisnute samo u jednoj noći godišnje: dočeku Nove godine. Što se stiglo - napravilo se, inventure su dovršene, a oni računi koji nisu stigli doći na naplatu u prošloj godini odgađaju se "za sutra". Ljudi odijevaju najbolje košulje, žene i djevojke najizazovnije haljine, dogovaraju se mjesta na kojima će se čekati ponoć, kupuje se vatromet, otvaraju se boce pomno čuvane za ovu prigodu, naručuju se taksiji koji će kućama rano ujutro voziti pijane i mamurne slavljenike. Bljesak glamurozne noći nestaje s prvim buđenjem u svakodnevne brige i prošlogodišnje neriješene probleme.
Naš je običaj značajno drugačiji. Prije svega, noć sa Stare na Novu nije noć u kojoj se trudimo potisnuti neriješene stavke svojih života. Naprotiv, analizirajući prethodnu godinu postajemo svjesni kako u svakome, baš svakome danu možemo posvjedočiti Božju blizinu i njegovo vodstvo. Zbog toga i jesmo svjesni da je to ono što nam je potrebno i za godinu koja slijedi. I to je ono najbolje čemu se imamo nadati i u što se možemo pouzdati za nepoznato sutra. Tako naši dočeci tradicionalno započinju večernjim bogoslužjem. Budu to mnoge kratke poruke svih naših propovjednika, kratke, ali duboke misli koje možemo ponijeti sa sobom u novu godinu. Uz to, ne nedostaje ni pjesme. Mi volimo pjevati i za pjevanje nam nije potrebna čaša u ruci ili treštavi razglas, dostatan nam je i sam glas koji nam je podaren. Zato je mnogima baš to bogoslužje omiljeni dio dočeka, osim možda djeci koja znaju da nakon toga slijedi omiljena hrana.
I to je dio našega zajedničkog dočeka: nema tu poziva i naručivanja, sve radimo zajedno. Zajedno očistimo i pripremimo prostor, zajedno izvježbamo pjesme, zajedno pravimo sendviče po crkvenoj tradicionalnoj novogodišnjoj recepturi, a zajedničku večeru upotpunimo kolačima za koje se pobrine svaka obitelj pomalo. Našem dočeku ne nedostaje ni smijeha ni zabave. Počevši s najmanjima pa prema starijima, nižu se vesele i interaktivne igre, zabavni i poučni kvizovi, sve isprepleteno pjesmom i smijehom. Noć dočeka Nove godine noć je u kojoj se ne pita za dob. Vrijednost je zajedništva baš u toj dobnoj raznolikosti. Od djeteta koje ponosno ide po svoju nagradu zbog pobjede u kvizu, preko tate koji rastura u pjevanju dječje pjesmice s pokazivanjem, do starijih koji soliraju svirajući nemoguće instrumente, kao što su češalj ili srp i brus.
No svu ćemo tu zabavu nakratko zaustaviti kako bismo se uoči ponoći spustili na koljena i simbolično dočekali novu godinu u molitvi. Za mene je taj dio svakog dočeka najdragocjeniji: predajemo se Bogu u molitvi kao crkva, kao obitelji i kao pojedinci, obnavljamo s Bogom osobne zavjete koji su možda u zadnje vrijeme izgubili od svoje važnosti, donosimo potrebe koje nam još nisu uslišane i zahvaljujemo. Zahvaljujemo jer imamo toliko blagoslova za koje trebamo zahvaliti. Obitelji na okupu, crkva na okupu, sve obilje koje imamo - od Boga je. I zato se trudimo čuvati Boga u središtu čak i te "najluđe noći u godini".
Nakon ponoći kada ustanemo s molitve, naši nam dečki prirede pirotehnički spektakl s predivnim vatrometom. Noć traje dokle ima snage u umornim sudionicima, a jutro donosi samo lijepa sjećanja i čekanje nove Nove.