Iza nas je godina kojoj nema ravne. Neki je uspoređuju s prošlim ratnim godinama, neki s apokaliptičnim budućim vremenima, no definitivno nitko od nas ograničenih ljudi ne može u potpunosti razumjeti i objasniti vrijeme u kojemu nas je zapalo živjeti.
Za nas kao crkvu, ova je godina godina u kojoj smo imali najmanje prilike za zajedništvo, ali najdragocjenjenija zajedništva; najmanje bogoslužja, ali najviše poštovanja prema Domu i Tijelu Gospodnjemu. A sve samo zato što nam je bilo oduzeto sve ono na što smo toliko navikli da smo prestali cijeniti onoliko koliko te vrijednosti uistinu vrijede.
Na kraju ove neobične godine u kojoj ni Uskrs, ni Pentekost, ni Božić nismo mogli obilježiti kao zajednica, godine u kojoj smo morali otkazati dva kampa i puno zajedničkih izleta, ipak možemo reći: "Godinu okruni dobrotom svojom!"
Bili smo razmješteni, ali ne i razjedinjeni; izolirani, ali ne i usamljeni; bolesni, ali ne i ostavljeni. Otkazivana su bogoslužja, ali milost nije otkazana; neka braća mjesecima nisu vidjela drugu braću, ali ljubav nije otkazana; bili smo bombardirani zastrašivanjima, ali mir nije otkazan; uzdrmavano je naše pouzdanje, ali vjera nije otkazana. Naučili smo da je vlastima moguće ući i u pore naše crkvenosti, ali i da ni samo Podzemlje tu crkvu ne može nadvladati.
I dok u proljeće nije bilo moguće slobodno prelaziti iz općine u općinu, za našu zajednicu koju sačinjavaju braća iz triju županija to može izgledati bezizlazno. Tada smo probe glazbenih skupina naše crkve zamijenili snimanjem, zajednička bogoslužja istovremenim obiteljskim bogoslužjima, a samo smo zajedništvo (koje ni sa čime uistinu ne možemo zamijeniti) nadomjestili dijeljenjem ohrabrujućih misli te čak i snimanjem desetodijelne audiopriče o životu misionara.
Tog nam se proljeća kao vjernicima činilo kako nimalo nismo spremni za nadolazeće ekstremne uvjete, ali tek iz ove perspektive vidimo da nas je Bog sve dotad pripremao jer je znao što nas čeka. Primjerice, možete slučajnošću nazvati to da smo na samom početku godine kupili novu opremu za snimanje, ja to ipak nazivam Providnošću. Eto, "poklopilo se" da je velik dio zajednice bio istovremeno zaražen, a da je pritom svega jedan prijenos bogoslužja otkazan jer je uvijek bilo taman toliko služnika izvan izolacije da ima tko pjevati i propovijedati, snimati i streamati.
Da, "godinu okruni dobrotom svojom".
Osim što smo mnogo toga novoga iskusili, u prošloj smo godini puno i naučili, i to mogu potpuno uvjereno posvjedočiti u ime cijele zajednice. Duhovno "preživljavajući" od bogoslužja do bogoslužja, od kampa do kampa, u vrlo smo gruboj realnosti shvatili da bez svih tih bogatih blagoslova možemo samo kopnuti, duhovno umirati. Naučili smo stoga koliko je važno čvrsto stajati kao pojedinci. Nisu rijetki oni koji više ne uzimaju olako zapovijed o nepropuštanju vlastita sastanka ili oni koji više obeshrabreno ne odustaju od vježbanja pobožnosti.
Gledajući oko sebe mnoge bolesne, naučili smo koliko je važno i čvrsto stajati kao crkva. Nije bilo izoliranog kojemu ne bi imao tko obaviti kupovinu ili učiniti uslugu bilo koje vrste, a uz potrebne su namirnice pred vratima često nađene i slastice pripravljene i dosnesene u dubokoj bratskoj ljubavi. Da ne govorim o mnogim pozivima ohrabrenja i molitvama koje su stajale iza svega.
Priznajem, pridružujem se sveopćem uzdahu olakšanja što je 2020. došla svom kraju. No, zahvalna sam za iskustvo 2020-e. Svjesna sam da se "okretanjem stranice na kalendaru" ili "mijenjanjem kalendara" (realno, tko više koristi zidne kalendare? :)) vjerojatno ništa radikalno neće promijeniti nabolje. Mogu se ipak nadati, zar ne? Uza sve, zahvalna sam Bogu što i na kraju ove turbulentne godine mogu ovako javno svjedočiti o Njegovoj dobroti.
Što li nas tek čeka nagodinu?
Hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!
S ljubavlju,