Iz tame u svjetlost

Kako naći pravi smisao života? Je li ga moguće naći? Vjerujem da ta pitanja muče mnoge mlade ljude danas, kao što su nekada i mene. Izvana se sve čini super, ali unutra u duši nezadovoljstvo je samim sobom, lutanje i traženje istine. Takav je bio i moj život.

Moji su roditelji odrasli poslije Drugoga svjetskog rata u vrlo siromašnim obiteljima. Upoznali su se u Ljubljani gdje su oboje radili. Bili su podstanari i kada smo na svijet došli moj brat i ja više im nitko nije želio iznajmiti stan. Mene su zato dali na čuvanje baki i djedu u Slavoniju, a brat je ostao u Sloveniji kod mamine rodbine. Tek nakon šest godina našli smo se zajedno kao obitelj u Zagrebu. Brak mojih roditelja i cijeli naš obiteljski život nije bio primjer sreće i sloge. Tata je bio strog i autoritaran prema mami, bratu i meni pa s njim nismo imali neki blizak odnos. Znam kako sam razmišljala da se radije neću udati nego da mi muž u svemu komandira. To je bila moja slika braka. Zbog svega toga izrasla sam u nesigurnu i buntovnu osobu. Imala sam neke svoje sklonosti kao što su čitanje knjiga i gledanje filmova, ali sve to nije ispunjavalo moje srce mirom i zadovoljstvom. Pokušavala sam naći nešto što će mi dati smisao života i kao većina mladih mislila sam da ću to pronaći u izlascima i provodima u disko-klubovima, kamo su odlazile i moje prijateljice. Tata me nije puštao, ali ja sam potajno izlazila kad je on bio odsutan. Sjećam se prvog izlaska u disko-klub, uzbuđenja i velikog očekivanja. No vratila sam se razočarana. Zar je to ono što bi mi trebalo biti radost? Ta buka, zadimljena prostorija i dečki koji traže cure za zabavu? Mislila sam da su ipak drugi mladi u pravu i da i ja moram naći zadovoljstvo u tome. Jer što bi drugo moglo ispuniti prazninu u mom srcu?

U četvtom razredu srednje škole otišla sam k prijateljici na doček Nove godine i nisam došla u vrijeme koje je tata odredio kao vrijeme povratka kući. Naredio mi je da se moram iseliti iz našeg stana čim prođe matura. I tako smo brat i ja otišli u podstanare. Sve je to pridonijelo sve većem nezadovoljstvu i praznini u duši. Nitko nije znao za te moje borbe jer sam održavala prijateljske veze, relativno dobro učila i radila iste stvari kao i svi mladi.

Tada sam upoznala društvo koje se bavilo meditacijom. Oni su pričali kako meditacijom traže mir i istinu. To je to, mislila sam. To će mi dati putokaz prema životu iznad problema, boli i nezadovoljstva životom koji vodim. Počela sam proučavati istočnjačku literaturu i čekati priliku kad ću dobiti mantru za meditiranje. Prilka za dobivanje mantre došla je na jednom sastanku na kojemu je bio prisutan jedan indijski guru. Ipak, guru je izjavio da je previše umoran pa tako nisam dobila mantru. Ubrzo nakon toga prijatelji su mi rekli da oni sad istražuju i neki drugi put pa ako hoću mogu ići s njima u jednu duhovnu crkvu koja ih je zainteresirala. Budući da sam ih cijenila kao vrlo duhovne ljude, a ja sam bila neuka u tome, otišla sam s njima.

Tu večer nikada neću zaboraviti. Propovjednik kao da je govorio meni. Rekao je da je Isus jedini put, istina i život. On daje puninu života. Ja sam gladna srca slušala te riječi koje su bile kao melem za moju dušu. Oni istočnjaci pričali su o nekakvim nadnaravnim visinama, lebdenju, izlascima iz tijela, i njihov je nauk meni bio stran. Ali ovaj Isus želi ući u moje srce i želi mi dati puninu života koju sam tražila. U mom se životu pojavilo svjetlo nade. Nije bilo lako uzvjerovati da postoji Bog jer sam zapravo odrasla kao ateist, ali malo-pomalo moja je vjera rasla. Budući da sam bila tvrda za vjerovanje da postoje duhovne stvari, Bog mi je pokazivao da postoje i duhovne sile kroz doživljavanje čudnovatog drhtanja, topline i doticaja ljubavi Božje u mojem srcu. To je polako otapalo moje sumnje, sve dok konačno nisam odlučila predati svoj život Isusu.

Uz to sam doživjela i silno presvjedočenje o svojoj grješnosti i pokajala sam se za sve svoje znane i neznane grijehe. Sjećam se da sam se jednom kajala i plakala u sobi, a mama je došla i upitala me zašto toliko plačem kad nisam tako velika grješnica. Ona nije mogla vidjeti moje srce, ali ja sam znala da sam puno griješila u životu. Vidjela je promjenu u meni jer sam se nudila pomagati joj i bila sam poslušnija, zato me i pred drugima branila kad su joj spočitavali i svašta pričali o mojoj „novoj“  vjeri. Ja sam se u međuvremenu vratila kući, ali tata se jako protivio mojim odlascima u crkvu jer sam ostavila našu staru vjeru. Nekad sam odlazila protiv njegove volje i onda me ne bi puštao u naš stan pa sam ponekad morala drugdje prespavati, ili bi me mama potajno puštala unutra dok je tata zaspao. Isto mi je tako davao zabrane odlaska u crkvu. Ja sam već polako završavala studij, zaposlila se i otišla u podstanarstvo kako bih izbjegla stalne sukobe s tatom.

Ništa me nije moglo odvratiti od novog života s Isusom jer sam oživjela i iz tame došla u svjetlost. Napokon je došao kraj mojemu traženju. Znala sam da mi jedino Isus može dati pravi smisao života i pokazati mi korake za daljnji život. Bila sam u tami i progledala sam! Jer Isus je svjetlo svijeta i to svjetlo zasvijetlilo je i u mojoj duši. S tatom sam također željela biti u dobrim odnosima, zato sam ga zamolila za oproštenje za sve u čemu sam bila neposlušna. Kada je vidio da ja ne odustajem od puta kojim sam krenula, polako se počeo privikavati na moj život, premda ga i dalje nije odbravao i stalno je nešto prigovarao. Kako bih mogla ostaviti Isusov put kada sam dobila ono što je moja duša tražila?! Shvatila sam da ne mogu sama kroz život već da mi treba Božja ruka i pomoć. I njegova me ruka čuva sve ove godine do danas. Nije da sam uvijek bila poslušna svom nebeskom Ocu, ali on ne postupa sa mnom kao moj zemaljski otac. Njegova milost i opraštanje beskrajni su i uvijek se mogu osloniti na činjenicu da me neće nikad, baš nikad ostaviti. Mnogo sam puta sumnjala u to, jer nisam naučila imati povjerenje u zemaljskog oca. Ali sve vrijeme učim da je Bog vjeran i da nije kao čovjek koji ima granice u opraštanju.

Vjerojatno je moja priča jedna od mnogih priča o traženju smisla za život. Mnogi traže jer bez svjetla živimo u tami i razne brige i nedaće u životu mogu nas slomiti. Ali Isus je čvrsta stijena na koju se svaki čovjek može osloniti. On je čvsti oslonac u vjetrovima i olujama života. Jer On je došao dati nam život i to ne neki bijedni život, već život u izobilju. Hvala mu za njegovu milost i strpljenje koje ima prema meni. DOBAR JE BOG.

Vesna

Komentari 0