Obitelj Sumner misionarska je obitelj koja već više od trideset godina živi i radi u Hondurasu, u Srednjoj Americi. Sve je počelo kada je sestra Brenda upoznala Krista kao svog osobnog Spasitelja, a deset mjeseci kasnije i njen je muž predao svoj život Bogu. On je imao vrlo dobar posao, bio je vrlo visoko pozicioniran u američkoj avijaciji, vozio je skup automobil i sve u svemu, živjeli su vrlo lagodno. No u jednom su trenutku oboje pred Bogom osjetili poziv da Mu služe. Prodali su sve što su imali i posvetili se služenju na različite načine. Kad su osjetili Božje vodstvo za Honduras, osobne su stvari natovarili u kombi te su sa svojom dvojicom sinova i njihovim obiteljima odselili tamo. Ondje su započeli sa svjedočenjem izbjeglicama iz okolnih zemalja u kojima su u to vrijeme vladali nemiri, okupljali su djecu iz susjedstva u svojim domovima kako bi im govorili o Isusu i nahranili ih, s vremenom su započeli crkvu i nadalje je Gospod nastavio otvarati jedna vrata za drugima. Omogućeno im je održavanje bogoslužja u gotovo svim vojnim i policijskim bazama te su mnogi kroz njih mogli čuti o Evanđelju. Prije sedam mjeseci brat Jake Sumner je, već vrlo dementan i vrlo star, umro. Jedna od posljednjih molitava koju je izmolio bila je: "Upotrijebi me! Gospode, upotrijebi me!" A Gospod ga uistinu i jest upotrijebio, kao i njegovu ženu Brendu koja i dalje neumorno služi sa svojom djecom i unukama. Na ovogodišnjem smo Jesenskom kampu imali čast ugostiti tri generacije ove impresivne služeće obitelji.
Kad kažem čast, to uistinu i mislim. Nama, običnim smrtnicima, iskazana je čast da nam služe sluge Svemoćnoga Kralja. A već smo prvo večer bili dočekani na kampu kao visoko cijenjeni gosti, a ne kao oni koji bi trebali iskazati gostoprimstvo. Večera kojom su nas naši gosti dočekali, prava tradicionalna honduraška, bila je izvrsna. Duh Sveti učinio je da je i duhovna hrana kojom smo se mogli nahraniti kroz propovijedi pastora Allana i brata Scotta bila izvrsna.
Svakog smo dana imali po dva bogoslužja - jedno ujutro i drugo navečer. Obično bismo započinjali slavljenjem u kojem su nas vodile različite kampske skupine - seniorski bračni parovi, roditelji tinejdžera, mlađa braća, tamburaši, mlađe sestre, djeca, gosti i sl. Već smo i pjevajući mogli otvoriti srca za Božje djelovanje te primiti blagoslov. Ujutro je obično propovijedao pastor Allan, a navečer njegov brat, brat Scott. Svako je bogoslužje završilo zajedničkom molitvom. Čudesno je kako se obnavljajuća sila od Boga spušta na nas kad se odvojimo od svijeta i posvetimo mu se u potpunosti. Kamp je vrijeme rasta. Često zato i to izolirano seoce, Veliki Otok, poistovjećujemo s kampom - Otok je mjesto rasta.
Mnoga su naša svjedočanstva u posljednjih desetak godina povezana s prostorom za molitvu ispred velikootočke propovjedaonice. To je mjesto gdje smo mnogi od nas predali svoje živote Bogu, pokajali se za grijehe i primili oproštenje. To je mjesto na kojem smo se mnogi odazvali Bogu na njegov poziv u službu. To je mjesto krštenja Duhom Svetim. Mjesto gdje su odloženi mnogi tereti. Mjesto na kojem smo dali svoje zavjete Bogu. Mjesto na koje uvijek možemo doći s iščekivanjem nadnaravne Božje prisutnosti, jer čak je i naša mala vjera dostatna za velika očekivanja tamo, nakon svih iskustava koja smo ondje već imali. A ta iščekivanja ni ove godine nisu bila iznevjerena.
Jedinstveni u traženju, jednodušni u molitvi i, kao što se ptica lagano vine u zrak, tako bi poletjele naše molitve. Neki odgovori ne dolaze trenutačno, neke molitve za uslišenje čekaju, no čak i neodgovorene ne ostavljaju razočaranje ili prazninu, jer ne može se ostati ni razočaran ni prazan nakon vremena provedenog u Božjem naručju. Da mi se barem tako nasloniti na Isusove grudi svakoga dana!
Kad razmišljam o blagoslovima posljednjeg Jesenskog kampa, oni zapravo i nisu vezani isključivo na vrijeme i mjesto molitve. Blagoslov je sjesti na tronožac u kutu kuhinje i čavrljati s braćom i sestrama koji pripremaju obroke. Blagoslov je raditi s drugima. Blagoslov je uzeti različite instrumente tijekom slobodnog vremena i zajedno pjevati i svirati. Blagoslov je malenim cimericama pričati priču o misionarima i slušati njihove dječje razgovore. Blagoslov je osjećati jedinstvo u svemu što se u danu događa.
Da se kratko vratim na kuhinju. Brat Allan kaže kako često misli da će neki biti uzeti u nebo prije uznesenja crkve. Jer trebat će netko u nebu pripremiti svadbenu gozbu. Kad bi tome bilo tako, među tim bi se ranijeuznesenima zasigurno našlo hrvatskih kuharica i kuhara. Svi su obroci bili toliko ukusni, svi su radili s tolikom voljom da smo se svi uspjeli prilično razmaziti u manje od tjedan dana. Tek se sad moramo vratiti u stvarnost bez svakodnevnih biranih delicija, domaćih čajeva, raznovrsnih deserata i svega ostalog čemu ni oni na najozbiljnijoj dijeti nisu mogli reći ne.
Zaista bih se trebala potruditi sjetiti se čega negativnog vezanog uz ovogodišnji Jesenski kamp. Uistinu smo bili obavijeni Božjom prisutnošću, njegovim mirom i nadasve njegovom ljubavlju.
Voljeli bismo kad bismo mogli reći da je iza nas teško pandemijsko razdoblje, a da je kamp bio vrijeme oporavka crkve od toga razdoblja. Nažalost, tomu nije tako. Pandemija nas je lišila mnogobrojnih gostiju koji su se prijavili na kamp, ali zbog pooštravanja mjera u svojim državama ipak nisu mogli prisustvovati. Nadam se da ćemo se skoro moći vidjeti! Ipak, u razdoblju kad su sva naša školska i vrtićka djeca jedno za drugim završavala u izolacijama zbog masovne zaraze u školama i vrtićima, obitelji su se žarko molile da ih izolacija ne zadesi tijekom kampa. I ne samo da nije bilo zaraze na kampu nego su i sva kampska djeca izišla iz izolacija baš do kampa, nitko nije morao razočaran i usamljen ostati kod kuće. Isus se brine i za najmanje!
Osim toga, Isus i blagoslivlja najmanje! Dva su bogoslužja održana specifično za djecu: propovijed je bila prilagođena djeci, primjeri i rekviziti zaokupljajući za njihovu pozornost, a njihove oči velike i znatiželjne. Malo je reći da su bili oduševljeni. Već su počeli nagovarati pastora da nekad i u crkvi bude "dječja služba".
Nakon tužnog pozdravljanja s gostima, oproštajnih riječi i pjesme, sestra Brenda Sumner pokazala je u oblake i tiho rekla: "Vidimo se u nebu!" I ako Isus noćas dođe po svoju crkvu, i ako koga od nas uzme k sebi prije uznesenja, i ako nam se putovi nikada više ne ukrste dok smo na ovome svijetu - vidimo se kod Spasitelja! Nadam se da ću baš poput vjernih služnika obitelji Sumner dobiti svoju krunu. Ne da se imam čime ponositi, ne zbog "zaslužene" nagrade, već kako bih imala što baciti pred Prijestolje Jaganjca. Pred Prijestolje Onoga koji se proslavio i na ovome kampu.
Estera