Kako sam upoznao Isusa

Još sam kao mali dječak imao vjeru da Bog postoji. Znao sam promatrati zvijezde na nebu i nekako mi je bilo jasno da je netko iznad toga, da je Bog tvorac svega. Svoju sam dječju iskrenu vjeru htio prikazati Bogu, pa sam se često navečer znao moliti, a da me roditelji na to nisu uputili, niti mi je tko drugi rekao da to moram činiti. Jednostavno sam imao potrebu moliti se Bogu. Bila je to moja tajna za koju nitko nije znao. U nekoj sam malo starijoj fazi života počeo razmišljati: “Što trebam učiniti kako bih ugodio Bogu?“ Kao i drugi, išao sam na mise, ispovijedi, obavio sakramente; ali i dalje su me mučila pitanja: „Je li to dovoljno?“ i „Što uopće Bog traži od mene?“
Tražio sam odgovore.

Trebam biti bolji čovjek. Primjetio sam kako na ispovijedi stalno govorim iste grijehe i ne uspijevam biti bolji. Kako postati bolji? Jedno sam vrijeme mislio da se čovjek treba nekako što više žrtvovati za Boga i da mu na taj način ugađamo, ali nisam bio siguran u to. Počeo sam čak i malo čitati Bibliju, no sve mi je bilo nejasno i odustao sam.

Razmišljajući o vječnosti, životu i smrti, pitao sam se gdje ću ja završiti. Prvo sam mislio: u raju, ali kako sam odrastao, sve sam manje bio siguran u to. O paklu sam se bojao i razmišljati. Tada mi je jedino prihvatljivo rješenje bilo čistilište, no nisam bio siguran niti hoću li tamo moći završiti. I tako sam sa puno neodgovorenih pitanja išao dalje kroz život.

Došla je srednja škola i u toj fazi života Bog mi se učinio prekompliciran i nedokučiv. Bilo je previše pitanja bez odgovora. Promatrajući svoje prijatelje, zaključio sam da se oni uopće ne muče pitanjima o Bogu, već uživaju u životu. Sluša se muzika, izlazi se van… Možda je smisao života da se čovjek dobro zabavlja? Tako sam i ja krenuo u izlaske, fešte, tulumarenja... Zapravo je sve to bilo neko moje traženje smisla života. Jedno mi je vrijeme stvarno bilo super. Subotom su bile pijanke i jedva sam čekao tu subotu koja će „usrećiti“ moj život. Nakon nekog vremena došlo je do zasićenja i opet sam bio u problemu, jer nakon lude, vesele subote dolazi obična nedjelja u kojoj više nema nikakve euforije ni uzvišene sreće koja je bila prisutna (uz veliku pomoć alkohola) tijekom subotnje večeri. Opet sam bio sam sa svojim jadima i izrazito nesretan. Pred kraj jednog tuluma (to je ono vrijeme kad su svi već jako mamurni od alkohola i kad splasne ona početna euforija ludog zabavljanja) promatrao sam lica tih ljudi. Na njihovim sam licima vidio da su nesretni (baš kao i ja, a možda i još više). Shvatio sam da je to zapravo samo bijeg od stvarnosti i surovosti života. Maske su pale. Bilo je tu i suza i nekih ispričanih teških životnih priča, a ranije se činilo da je sve svima super. I tako sam ja i tu nešto tražio, a da nisam našao ono nešto, nešto što mi je nedostajalo cijeli život. Zapravo ni sam više nisam znao što je to.

I tada je POČELO! Počelo je nešto čudnovato, posebno, uzvišeno, veličanstveno! To zamršeno klupko počelo se odmotavati. Jednog mi je dana došao brat. Bio je sav nekako drugačiji, veseo i ushićen i poklonio mi je knjigu Isus naša sudbina. Na koricu knjige napisao mi je stih: „Zaista, zaista kažem ti, ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Iv 3:3) Nakon toliko razmišljanja o Isusu opet se vraćam na Isusa?! Ovaj stih uopće nisam razumio, no svejedno sam uzeo knjigu i pročitao je. Poruka te knjige jako me je potresla, bio sam vrlo dirnut. Kao da me je netko ciglom udario po glavi i sve je došlo na svoje mjesto. Moj zaključak o Božjoj preudaljenosti pao je u vodu! Shvatio sam upravo suprotno, da je Bog dostupan svakom čovjeku. Isusove riječi: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni…“ postale su mi stvarnije. Ljudi, pa to sam ja!

Nedugo nakon toga brat me je pozvao da s njime idem slušati jednog čovjeka koji će doći k nama u Zagorje, nekog pastora koji zna puno toga iz Biblije. Kad sam čuo riječ pastor, to mi je bilo jako odbojno i nije mi se sviđala uopće ideja koja bi bila vezana uz crkvu koja nije katolička. Imao sam veliku dvojbu – ići ili ne ići? Tada sam prvi put prepoznao da to nije samo moje kolebanje ili moja neodlučnost, već da je to jedna stvarna unutarnja borba. Jedan glas mi je govorio: „Idi!“, a drugi : „Nemoj ići!“. Prvo sam odlučio ne ići, sve dok se ipak u zadnji čas nisam predomislio i otišao. Bilo nas je u stanu nekoliko mladih ljudi i bio je taj pastor. On je rekao da se želi pomoliti i tada sam prvi put u životu čuo nekoga tko se moli svojim riječima, a ne nekom već naučenom molitvom. Za vrijeme molitve osjetio sam Božju prisutnost i to mi je pomoglo riješiti se predrasude. Taj čovjek je odgovarao na mnoga pitanja vezana uz Boga i Bibliju. Nešto sam shvaćao, puno toga ne, ali počeo sam vjerovati da je Biblija prava ISTINA.

U narednim sam danima počeo čitati Novi Zavjet i sve sam više shvaćao da je to ŽIVA RIJEČ. Osjetio sam da me Isus zove i da mi govori. Stalno su mi govorili da je Isus umro za grešnike. Koje grešnike? Ubojice? Lopove? Tko su ti grešnici? Jednog dana dok sam čitao Bibliju u svojoj sobi sam Bog mi je rasvijetlio ovu istinu: JA SAM TAJ GREŠNIK! Ja sam taj zbog koga je Isus išao na križ. Ja sam krivac! Moji su ga grijesi potakli da dođe spasiti svijet. Isus je uzeo i moj grijeh na sebe! Tada sam plakao i plakao i molio Isusa da mi oprosti grijehe. Nakon molitve preplavio me neobičan osjećaj Božje prisutnosti koji je do današnjeg dana prisutan u mojem životu.
Postao sam dijete Božje!

Jurica

Komentari 0