Radni kamp 2019.

Prošao je još jedan radni kamp.

 

 

Posla je bilo puno, radnika nedovoljno za odrađivanje svega toga silnog posla, ali zato radnog elana, dobre volje i vrijednih ruku nije nedostajalo, pa se ipak puno toga i napravilo. Glavni je posao na ovom kampu bila fasada i na njoj su radili svi: mali i veliki, mladi i stari, oni s križoboljom i oni bez nje. Činilo mi se da je u tih tjedan dana najveći gušt bio popeti se na skelu i raditi bilo što – samo da ima veze s fasadom. Čak su i djevojke čeznutljivo pogledavale prema skeli, jer biti na skeli značilo je biti promoviran u pomoćnika nekog pravog majstora – a to u konačnici znači da ispod sebe imate radnike koji trčkaraju okolo noseći vam potreban materijal. Vjerujem da u tome ima nešto!

 

 

I dok je muški i dobar dio ženskog dijela radio na fasadi i oko nje, mi majke i starije sestre bile smo zadužene hraniti svaki dan ta gladna usta. Istina, dopao nas je lakši dio, ali smo ga radile s jednakim zadovoljstvom koje je radnicima vani pružalo piljenje stiropora, stavljanje mrežice ili miješanje ljepila. Kad malo bolje razmislim, uz sav taj silni posao koji smo trebali odraditi, nije se mogao naći ni jedan nezadovoljni radnik. Svatko je radio svoje, uživajući pritom u razgovoru s ljudima oko sebe, pjevušeći kakvu kršćansku himnu ili jednostavno uživajući u miru prirode koja nas u Velikom Otoku okružuje.

 

 

A našli smo vremena i za druženje. Uz kavicu i razgovore ugodne poslije ručka, uz šetnjice do polja uljane repice u punom cvatu tijekom popodnevnog odmora, uz nogomet nakon teškog i napornog radnog dana na livadi u šumi ili uz Scrabble poslije večere gdje smo svoje moždane vijuge naprezali do iznemoglosti, ne bi li kako pobijedili. Smijeh, veselje i neka djetinja bezbrižnost bili su naši pratitelji u svakom poslu koji smo radili ili u aktivnosti u kojoj smo bili.

 

 

A opet, svaki je od nas tamo bio samo sluga. Služili smo svakodnevno, prvo jedni drugima pripremanjem hrane, pomaganjem oko kojekakvih poslova gdje je podhitno trebalo uskočiti da se nešto brzo dovrši, pranjem odjeće, pečenjem kolača (služili su i oni koji nisu mogli na kampu biti cijelo vrijeme, ali su ipak bili osjetljivi na razinu šećera u krvi naših radnika, pa smo izobilovali vrsnim slasticama tijekom cijelog tjedna), čuvanjem djece, kuhanjem kave, nošenjem soka i još kojekakvim poslovima. Ali naše se služenje protezalo i dalje od toga. Služili smo u vjeri i svim ljudima koji će u Velikom Otoku nadalje boraviti – bilo na kampovima ili samo na bogoslužjima. Služili smo generacijama koje dolaze, nekim služnicima koje će Bog jednoga dana poslati u Otok, nekim dušama koje će Bog tamo spasiti i nekim slugama koje će Bog od tamo pozvati dalje. U želji da nam svima tamo bude ugodno, dali smo sve što smo mogli, radili vrijedno svaki dan – i na kraju bili zadovoljni jer je Božji blagoslov bio nad nama.

 

 

U svemu tome trudili smo se hoditi stopama Isusa Krista. On, Sluga na kojeg se želimo ugledati i čiji primjer želimo slijediti, ostavio nam je u nasljedstvo sljedeće riječi:  

I tko god od vas hoće biti prvi, neka svima bude sluga.

A nasljedovatelji njegovi želimo biti i dalje.

 

Pomoćnica

 

Komentari 0