U godini koja nas je prisilila stati na loptu i napokon shvatiti da ništa nije u našim rukama, ali je sigurno u Božjim, na naše smo kampove prestali gledati kao na običaj, tradiciju ili čak obvezu i shvatili smo da su nam oni prije svega nabrojanog privilegija, dar. Nakon dvadeset uzastopnih ljetnih dječjih kampova, zbog sveopće nesigurne situacije, ovaj nam je ljetni kamp prvi nedječji. To naravno ne znači da je bio zatvoren za djecu, samo što ovaj put odgovornost za djecu nije bila na osoblju, nego na njihovim roditeljima koji su bili s njima. I to je jedini ustupak na koji smo bili spremni ove godine. Možda zvuči riskantno, možda nekome i bezumno, no mi smo između brige za tjelesno zdravlje i brige za dušu izabrali ono što će vrijediti za vječnost. Ta što vrijedi čovjeku ako zadobije sve zdravlje ovoga svijeta, a dušu svoju izgubi?
Nakon što je pastor najavio još jedan radni kamp, s razlikom da taj neće biti tijekom ugodnih proljetnih mjeseci nego ispod vrućeg kolovoškog sunca, nitko se nije nadao naročitom odazivu. No ono o čemu smo imali vremena puno promišljati tijekom razdoblja karantene već je rodilo svojim ranim plodom - željom za zajedništvom. Odaziv je na kamp bio još i veći nego što smo navikli, a da je sveopća korona situacija blaža, malo bi mjesta ostalo za goste koji bi nam se tada rado pridružili.
Pišući izvještaj s kampa, teško mi se odlučiti odakle početi. Podjednako je bio naglasak na obje riječi u naslovnoj sintagmi: kamp je bio radni, radilo se puno i napravilo se puno; no to nije išlo nauštrb onom duhovnom aspektu, kamp je za nas ostao sinonim za razdoblje posvećeno odvojenju od svijeta i približavanja Bogu. Za onaj radni dio zaslužan je brat Josip, vrlo precizan organizator crkvenih radova, kao i svaki voljan služnik; a onaj kamp dio Božji je dio očitovan kroz služenje brata Moorea i mnogih molitelja. U oba se smisla radilo na puno frontova. Tijelom - na fasadi, na bojenju unutrašnjih zidova, na kopanju, betoniranju, gletanju, kuhanju, čišćenju; duhom - na duhovnom rastu, na obnavljanju saveza s Bogom, na osvješćivanju važnosti Tijela Kristova, na sazrijevanju ploda Duha u životima, na produbljivanju bliskosti sa Spasiteljem...
Premda zvuči kao da je navedeno dvoje nepovezano, kao da je duhovni dio strpan u sate provedene na osobnoj pobožnosti ili na službi, a sve je ostalo vrijeme, naš radni dan koji je trajao od šest sati ujutro do četiri sata poslijepodne, samo fizički rad, kamp je pokazao suprotno. Prije svega, zajedničkim radom gradimo zajedništvo i jedinstvo crkve. Ima tu puno prilike za razgovor s ljudima s kojima ne razgovaramo često, što nerijetko rodi dijeljenjem potrebe ili nekog tereta s nekim bratom ili s nekom sestrom, međusobnim hrabrenjem ili dobrim savjetom. Tu je naravno i izvrsna prilika za učenje iz primjera drugih, na primjer kako reagirati u određenoj situaciji ili kako se više predati u služenje Bogu. Sam je rad sam po sebi posvećen Bogu i kroz to možemo rasti u posvećenju dok nastojimo sve što činimo činiti kao Njemu. Tijekom napornog tjedna kad se nakuplja sve više i više neprospavanih sati i tjelesna iscrpljenost počne graničiti s iznemoglošću, sve je teže biti uzdržljiv, krotak, blag i dobrostiv, a sve je lakše planuti zbog neznatne sitnice ili burno reagirati bezrazložno. Tada, svjesni svoje slabosti, još više tražimo od Boga pročišćavajuću milost i oprost te rast u Duhu kako ne bismo opet lako pali. I tako kroz rad primamo mnoge vrlo životne duhovne lekcije.
Tijekom bogoslužja i osobnih i zajedničkih molitava onaj duhovni plod kampa samo nastavlja rasti dok se srce približava u molitvi Bogu, a um usredotočuje samo na ono nebesko. Nije na ovome kampu bilo zajedničkih molitava koje bi potarjale gotovo do ponoći, jer tijelo je slabo, ali voljan se duh crkve borio u molitvi žarko. Nije bilo niti pjevanja ili razgovaranja do dugo u noć jer su sve preostale snage uložene u molitvu, a nakon nje nije preostalo drugo nego otići na spavanje do rane jutarnje budilice. Ipak, ovaj fizički najiscrpniji kamp dosad nije ostavio ni jednog jedinog pojedinca nezadovoljnim ili praznim. Kako je dobro služiti zajedno!
Možda nakon svega ovaj izvještaj ostavlja dojam kao da se kamp sastojao od molitve, rada i spavanja. Nismo se mi odlučili na takvo isposništvo, našlo se tu vremena i za pokoju odbojku, za mnoge šalice kave i čaja, a i za popodnevni odmor (osim ako je srce vuklo na odbojkaško igralište :D). Niti one stanke u poslu, od kojih je najveća bila za ručak, nisu prošle u žurbi. Svaki je dan bilo vremena za uživanje u delicijama naših mama-kuharica i njihovim desertima-iznenađenjima. Tada bismo se svi okupili, svatko sa svog radnog mjesta, bake sa čuvanja djece, sestre sa čišćenja, cure s farbanja, braća s fasade i betoniranja, kuharice s kuhanja; uživajući u blagoslovu zajedništva i hrane. Kušasmo i vidjesmo kako je dobar Gospod!
Estera