Ima iskušenja koja su „ciljana“ – recimo generacijski – pa pogađaju samo stariju populaciju. Više sam puta u svojoj službi naišao na to da neki čovjek koji je već godinama vjernik – redovit, uzoran, revan – kad na njega dođe bolest, kao da izgubi sve ono duhovno što je u sebi nosio: više ne sluša pastora, ne prima savjete; mijenja liječnike, odlazi čak i nadriliječnicima – ponaša se kao svijet, kao ljudi koji nemaju ni vjere ni nade. Ili neka vjernica, kojoj umre muž: sve zidove popuni fotografijama mrtvoga muža, počne svakodnevno odlaziti na grob, a onda se počne i ponašati kao da je on tu, razgovarati s njime (a zna da Bog to mrzi)… Mlađi naraštaj ima opet neka svoja iskušenja koja toliko ne pogađaju stariju generaciju. Nekoć su se čvrsto i odlučno riješili televizora, shvaćajući da se ne mogu na drugi način obraniti od zla koje im netko servira, ali se onda u život potiho uvukao još veći gutač vremena – YouTube. Ili su odlučili da će „samo pratiti sport“, ali si je kasnije teško bilo priznati da su cijeli u tome: žure se i iz crkve ne bi li vidjeli barem kraj utakmice. Društvene su mreže dakako posebna priča. I ne mislim pri tom nužno na grijeh i preljub koji se mogu dogoditi. Život se pretvori u selfije, lajkanje, tvitanje i sva čuda ovoga svijeta. I taman posluhneš nježni glas Duha Svetoga da zatvoriš račun na Facebooku, i već otvoriš novi na Instagramu (pa se tješiš da je to ipak manje zlo, kad već nisi imao snage potpuno sve to izbaciti iz života).
Međutim, ovo iskušenje o kojem danas želim pisati jest sveopće, svegeneracijsko – jer zahvaća mnoge pore našega života i nije ni generacijski ni interesno ni kako drugačije usmjereno. Svi smo mi kupili istinu, inače ne bismo ni dolazili Kristu. (Možda nas je to različito koštalo: to ostavljanje starog života, starih poroka i starog društva nije za sve bilo jednako bolno.) Kao što nismo ni svjesni mnoštva reklama pokraj kojih danomice prolazimo (a koje utječu na nas, zato su i postavljene), tako nismo ni svjesni mnoštva ponuda da prodamo – istinu. Nije problem unovčiti: znanje, diplomu, položaj (ovo potonje, dakako, ako je na pošten način). Ali prodati istinu? Prodati sebe? Svakodnevno čujemo kako su nekog nogometaša prodali za neku vrtoglavu svotu novaca, a onda kupili drugog za još veću – pa nam je to već ušlo u uho; ni ne primjećujemo kako se o ljudima govori kao o roblju ili o predmetima.
Ne bojim se ja za sve vas, dragi čitatelji, da ćete sve rasprodati – nego malo po malo. Ili čak: možda samo 20%? Koliko će % istine trebati imati i živjeti kad Isus dođe po svoju Crkvu?
Pojmovi koje znamo spominjati – „kompromis“, „pritisak svijeta“ – što li je to drugo nego ponude da prodamo komadić istine? Evo kako to u praksi izgleda: Bogobojazni srednjoškolac razmišlja: „Svi moji vršnjaci pod odmorom idu u kafić. Pa što je loše u tome ako i ja odem? Neću ja uzeti ni cigarete ni alkohol!“ – naravno, neće odmah rasprodati sve. Ili kad neka vjernica razmišlja: „Svi u uredu to rade!“ Ili: „Sve kolegice tako izgledaju. Zar da ja budem crna ovca?“ Ili kad uspješni kršćanin-poduzetnik kaže: „Krug ljudi među kojima se krećem ima zajednička mjesta na koja izlazi, ima zajedničke hobije, zajedničke razonode. Moram se nekako prilagoditi!“ Nećemo se mi odreći istine, ali smo u napasti prodati djelić. I kako se onda branimo? „Gdje to u Bibliji piše da se ne smije…“ Ne podsjeća li vas to pomalo na nešto što je nekoć davno bilo izrečeno u Edenu: „Je li Bog stvarno rekao…“?
Ono na što kao roditelji odgajajući svoju djecu nikad ne bismo smjeli pristati jest – cjenkanje. Ni Bog nama to ne dopušta, a ni mi to Đavlu ne bismo smjeli dopustiti – jer onda smo već u procesu trgovine. Nama to ne izgleda strašno i ponašamo se kao da nas se to ne tiče, ali svako naše „NIJE TO TOLIKO VAŽNO“, zapravo je „PRODANO“! Pogledajte samo kad ljudi mijenjaju crkve – u kakve crkve odlaze? U one gdje bi se moglo staviti natpis: „RASPRODAJA“: mladi puše (što nitko ne odobrava, ali je jedina reakcija slijeganje ramenima), brakovi se razvode, alkohol je dopušten, o predbračnim odnosima se ne propovijeda, razgolićene žene dijele Večeru Gospodinovu… „PRODANO!“ (I misliš si: što bi se uopće još moglo prodati?)
Naš je najveći problem što nismo ni svjesni koliko zapravo gubimo. Zar nije baš istina ta koja nas izdvaja od ostalih (a ne članstvo u crkvi ili pripadnost određenom vjerskom pokretu)? Zar nas Pismo ne uči da u istini trebamo rasti, da za nju trebamo Duha Svetoga? Zar smo zaboravili da su je neki platili krvlju? Istina ne smije izgubiti svoj sjaj! Naravno da su onima koji je rasprodaju Biblija, nauk, nadahnutost, nepogrješivost manje važne stvari. Ako smo prodali i djelić istine, čime smo to popunili? Čime, nego lažju?! Što li ćemo svojoj djeci ostaviti u baštinu? Zar laž?