Riječ, dvije...

Kalendarski kraj godine uobičajeno je vrijeme za dublje analize ostvarenog u odnosu na planirano, postignutog u odnosu na uloženo. Nama, kao duhovnoj obitelji, ne treba neka dublja analiza a da nam svima bude jasno da je za nas ova godina — već dosad, iako tek na polovici — godina rekordā: godina kad smo najviše radili (više nego ikad u povijesti Zajednice), najviše ulagali, najviše žrtvovali — i najviše napravili. I nema u tome nikakve samohvale; kroz ono što je Bog radio ne samo preko nas nego i u nama, postajemo još svjesniji da je Gospod taj koji nam je „dovde pomogao“.

I onda smo to razdoblje (na radost svih naraštaja u Zajednici) odlučili zaključiti tako što ćemo se počastiti zajedničkim izletom. Ne, nismo pomislili da je sad nakon sveg tog truda vrijeme za uživanje — nama su naše zajedničke (obično subotnje) radne akcije ionako bile uživanje; niti nam se učinilo da su se duhovni vojnici toliko izmorili da im treba predah — što ne znači da umora nije bilo. Mi smo naprosto poželjeli još – zajedništva.

 

 

Živimo u vremenima kada svako zajedništvo — na svim razinama društva — neumitno zamire. Nekad su ljudi, ovisni jedni o drugima i upućeni jedni na druge, zajedno radili, družili se, provodili vrijeme zajedno. A onda je došla mehanizacija — pa više nismo toliko trebali tuđu pomoć, pa televizija — pa smo mogli bez društva a da se ne osjećamo usamljeno, pa naposljetku YouTube — i sad nam više ni oni generacijski bliski nisu potrebni. Ne, nisam protiv tehnološkog napretka… samo se pitam koliko smo u toj posvemašnjoj alijenaciji doista napredovali.

Crkva Isusa Krista, promatramo li je kroz povijest, od svojih je početaka bila skupina koja se pred ovim svijetom uvijek predstavljala svojim zajedništvom i ovomu svijetu Kristovu ljubav objavljivala upravo kroz međusobnu, bratsku ljubav. Onog trenutka kad bratoljublja i želje za zajedništvom nestane (a biti zajedno samo u crkvi, na kršćanskim sastancima, nije pravo zajedništvo; pravo je zajedništvo kad su ljudi spremni podijeliti svoju radost i svoju bol, kad žele zajedno raditi i zajedno se boriti, kad dobro drugoga jednako obraduje  kao i vlastito dobro), Crkva prestaje biti Crkvom — i postaje neka njena blijeda kopija ili možda (još gore!) krivotvorina koja prezentira vrijednost koju ne posjeduje. Tada i Krist više nije Krist: Glava, Gospodar, Sveti i Istiniti, Početak i svršetak; On postaje tek lik koji našoj životnoj pozornici treba dati neki religiozni „štih“.

Ali mi još uvijek vjerujemo u zajedništvo, vjerujemo u bratsku ljubav, vjerujemo u Tijelo kojemu je on Glava. I tako prkosimo duhu ovoga vremena u kojem nas je zapalo živjeti…

Pastor

Komentari 0