Što ako obolim od koronavirusa?

Ne, nisam od onih ljudi koji u panici pune kolica u trgovinama i gomilaju zalihe u smočnicama. Štoviše, ni smočnicu nemam. Nisam niti od onih koji se tjeskobno zatvaraju u svoja četiri zida, u svoje dezinficirane i sterilne balončiće iz kojih ne izlaze. Naprotiv, prijatelji mi kažu da sam previše ležerna i opuštena, čak i neodgovorna. Da, zahvaljujući odluci ministarstva, studiram od doma. Lišena sam pretrpanih predavaonica i tramvaja. Znam da mnogi nemaju tu povlasticu. Oko mene su ljudi koji svaki dan i dalje moraju na posao. Primjerice, ne mogu otići u trgovinu, a da se ne divim tim ljudima koji se svaki dan izlažu opasnosti uslužujući na stotine drugih. Onih drugih koji kupuju na tone namirnica kako bi se fino nakon te kupovine mogli zatvoriti u svoju izolaciju i onih poput mene koje uslužuju dok obavljaju svoju uobičajenu kupovinu. Zatim liječnici. Za nas koji nismo proživjeli rat ili smo premladi da bismo ga se sjećali, mobilizacija zvuči nekako okrutno. Dok ja lijepo kod kuće pišem seminare, moja zaova liječi pacijente i dužna je biti na usluzi ponestane li gdje drugdje liječnika.

Ne, nisam niti od onih koji razmišljaju o uzroku ove pandemije. Klikolovke o različitim teorijama zavjere i krivcima širenja virusa kod mene zauvijek ostaju neotvorene. Da budem iskrena, tek sam prošli tjedan nakon nekoliko mjeseci počela čitati novine, samo zato što sam bila u potpunosti neinformirana o toj gorućoj temi. Vrijeme će pokazati i to koliko sam sada nakon što sam počela čitati vijesti informirana, a koliko dezinformirana.

Nažalost, moram priznati da nisam niti od onih koji su u cijeloj toj priči hladnokrvni. Ne mislim pritom na sebičnu hladnokrvnost koja govori: „Ja sam siguran, a za druge me nije briga!“, već na hladnokrvnost onih ljudi koji uvijek i u svemu imaju sposobnost ostati sabrani. Možda bi ljudi hladne glave bila ipak preciznija sintagma za ono što želim reći. Previše je oko mene starijih ljudi i kroničnih bolesnika. Onih koje stručnjaci i mediji nazivaju rizičnima. Previše je oko mene i mladih ljudi i djece koji su slabog imuniteta i nižu prehladu za prehladom. Previše je i onih koji su prisiljeni svaki dan biti u bliskoj interakciji s mnogim potencijalnim prijenosnicima virusa. Previše a da se moja glava ne bi ugrijala.

„Ne budite kao oni koji su bez nade!“, u uvodu bogoslužja rekao je pastor u petak. Sjedeći tamo nisam mogla ne misliti o tome kako nam je to možda posljednje bogoslužje na neko vrijeme. U glavi previše tih Što ako? pitanja, u razgovorima neka uznemirenost, u glasovima uzrujanost, među praznim stolcima gotovo tjeskoba. „Ne budite kao oni koji su bez nade!“ Da, ako se zarazim, ako i nasmrt obolim, želim reći: ja nisam bez nade. Spasenjem po Isusovoj krvi zadobila sam nadu. Zar nadu da ću ostati zdrava? Ili nadu da će baš svatko iz moje okoline ostati nedotaknut bolešću? Naprotiv! Jedino što za ovozemaljski život mogu tvrditi jest da nećemo biti ostavljeni i da se možemo pouzdati u Božje vodstvo.

U trenutku kada ovo čitate, možda su već bogoslužja obustavljena, možda je već i cijela država u izolaciji. Mogu li unijeti tračak nade za budućnost? Moram priznati da ne znam ništa. Ne znam dokle će ova sveopća histerija vladati. Još se jedino mogu boriti čuvati svoj fokus na Isusu kako me svu ne bi obuzela tjeskoba. Tjeskoba zbog možda tisuća oboljelih u našoj domovini. Možda već i stotina mrtvih. Ne znam.

Ne uspijevam uvijek. Zadnjih dana o opasnosti od bolesti razmišljam puno više no što razmišljam o spasenju. „Ne suobličujte se s ovim svijetom“, Božja je poruka koju je propovjednik, po milosti Božjoj koja nam je omogućila da se još sastajemo, prenio u nedjelju. Tako razmišlja svijet. Moj je um sklon suobličavanju s umom ovoga svijeta. Na kraju krajeva ionako znam da je sve u Božjim rukama.

Naposljetku: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? Zar bolest?

Estera