Tko je za volanom?

Kamo ide ovaj svijet? 

Pitanje koje sam nekoliko puta čula posljednjih dana. I sve se češće postavlja. Kamo mi to idemo? I kako ćemo svršiti? 

Zašto nam se odjednom nameće ovo pitanje? Kako to da odjednom znamo da svijet nekamo ide? Zar nije da svi živimo kako hoćemo i da sve mora biti kako će biti, jer to je sudbina i ne možemo joj pobjeći? Samo nas je, eto, zapala nekakva loša sreća pa se sad moramo snalaziti što ćemo i kako ćemo. Zašto nas odjednom brine kamo svijet ide? Kako to da razmišljamo o kraju svijeta? O nekakvoj apokalipsi koja će nas neminovno zahvatiti? Zašto se nameće misao da nam nema pomoći? 

Zar nije da smo mi gospodari svog života? Zar nismo mi ti koji imamo sve pod kontrolom? Zar nije da svatko sjedi za svojim upravljačem, zna kamo ide, zna kada i gdje skrenuti na životnim prekretnicama, zna kada se smije prekoračiti brzina, a kada ne? Zar nije da Velikog Policajca zapravo nema, da su ograničenja samo za one nesposobne i da svatko može voziti brzinom kojom želi? Zar nam nisu sve ceste svijeta na raspolaganju?

Ipak, u brzini života, promiče nam jedna važna stvar. Mi, koliko god to željeli, nismo i ne možemo biti vozači svojeg života. Mi mislimo da jesmo, da to možemo i da znamo put. Sve smo isplanirali, sjeli smo na vozačevo mjesto i jurimo nesmotrenom brzinom putovima koje smo sami odabrali. I uživamo, ili barem tako mislimo. Sve dok se na putu ne ispriječi kamenčić nekog koronavirusa, koji čini da naš put odjednom postaje opasan, pa gubimo orijentaciju i nađemo se u kaosu zalutalih automobila na inače prebrzoj autocesti života. I što sad? Kako dalje? Odjednom preispitujemo svaku svoju sljedeću odluku i više ne znamo je li ispravno skrenuti lijevo ili desno, krenuti ravno ili jednostavno ostati na mjestu. Kamo da krenem? Koji je pravi put? Kojim putom trebam poći da zaobiđem prepreke? Da izbjegnem opasnost? Postajemo zbunjeni, preplašeni i izgubljeni. Onakvi, kakvi smo bili bez Krista. Onakvi, kakvi su svi bez Krista. 

Ima jedna pjesma, čiji stihovi su ovih dana toliko puta ohrabrili moje srce:

U mome autu je Isus Krist vozač. S njim ja sigurno putujem u nebo.

Da, brate i sestro, ima netko tko je Vozač tvog života. A to je Isus. I znam da on zna. Zna put, zna cilj, zna trajanje i sve opasnosti putovanja. Ali ne samo da zna, On je providio i izlaz iz svake opasnosti. Ako je On vozač, ne moraš brinuti. I kad tvoj automobil naiđe na kamenčić bolesti, na pukotinu uzrokovanu potresom ili na bujicu koju će donijeti poplava, znaj da je Isus vozač. On već ima rješenje. On zna zaobilazni put. Ti se samo vjerom prepusti. 

Možda si danas postao svjestan toga da je Isus u tvom automobilu već neko vrijeme suvozač. Vožnja s njim postala ti je dosadnjikava, pravila po kojima On vozi umorila su te do te mjere da si odlučio uzeti upravljač u svoje ruke. Krenuo si nekim prečacem i sad si zapeo u slijepoj ulici, ne znajući kamo dalje. S grižnjom savjesti i postiđen priznaješ samome sebi da si pogriješio i da je sve ovo izazvano tvojom krivicom. Ali želim ti reći da nije još sve gotovo. I nije sve izgubljeno. Danas ponovno možeš dozvoliti Isusu da postane vozač tvog života. On će te izvesti na pravi put. On je mene izveo na pravi put. U ovom nesigurnom i neizvjesnom svijetu put s Isusom je najbolji put koji možeš odabrati. 

 I zato, budi danas Isusov suvozač. Život će ti biti radostan, a put siguran. 

Kristina

 

Komentari 0