Uskršnji Quattro stagioni (II)

VELIKI TJEDAN MALIH LJUDI

Bolje vide oči koje su plakale

 

— Ivana, ono je bio anđeo!

— Vjerujem da jest, Saloma. Taj čovjek u bjelini, tako sjajna lica, ne može drugo biti drugo do anđeo. Ta pojavio se niotkuda!

— Ali što je s tijelom našega Gospodina? Ta vidjela si da tijela nema, samo su povoji ostali u grobu.

— Pa zar nisi čula što nam je rekao? Da je Isus živ i da ćemo ga ponovo vidjeti.

— Evo Marije Magdalene. Možda ona zna što više?

— Saloma, bojim se za nju. Nismo je smjele ostaviti samu tamo kod groba. Bojim se da od silne tuge i očaja ne skrene s pameti.

— Mislila sam da će biti bolje ako je ostavimo da se tamo isplače.

— Nije vrtlar! Nije vrtlar! Ivana, Saloma, ono nije vrtlar!

— Ivana, moramo joj pomoći! Marija je skrahirala…

— Ma ne, ne razumijete! Ono pred grobom nije bio vrtlar!

— Smiri se, Marijo, smiri se! Hajde, polako, kakav vrtlar?

— Kad sam se okrenula, iza mene je stajao neki čovjek. Ja sam pomislila da je vrtlar i prvo što mi je u tom trenutku palo na pamet bilo je da je možda on ukrao tijelo Gospodinovo.

— I?! No, što je dalje bilo? Pričaj!

— Našla si tijelo?!

— Ne, nego…

— Ah, a ja sam se već ponadala…

— Čekaj, Ivana, pusti me da dovršim! Rekla sam mu da vrati tijelo ako ga je on uzeo. I tada mi je taj čovjek progovorio!

— Pa što ti je to tako važno rekao?

— Saloma, on je izgovorio moje ime! To je bio Gospodin!

— Ma jesi li sigurna? Pa to je nemoguće!

— Ivana, taj čas kad je izgovorio: „Marijo!“ kao da su mi se otvorile oči! Prepoznala sam ga, on je! Živ je! Živ je!

— Ovo moramo odmah javiti Ivanu, Petru i ostalima. Hajdemo!

 

nastavlja se

 

prethodnisljedeći

 

Komentari 0