Uskršnji Quattro stagioni (IV)

VELIKI TJEDAN MALIH LJUDI

Dnevnik jednog utamničenika

 

Jeruzalem, dan ?

Jedino za čime žalim jest što sam se dao uhvatiti. Uvijek sam bio najlukaviji među razbojnicima (zato su me i izabrali za vođu), a tako sam naivno upao u klopku! Otac me učio da budem oštrouman (jer je, jadan, vjerovao da će mu sin jednoga dana biti na čelu puka Izraelovoga, a sin se naposljetku odmetnuo u hajduke), a ja sam zanemario svoja osjetila i svoj zdravi razum i pouzdao se u čovjeka — zaboravljajući da je čovjekova odanost lako kvarljiva roba i da se može kupiti za šaku srebra. I sad trunem u tamnici…

Odavde je nemoguće pobjeći… Smrtna kazna već je izrečena… Smrt je neizbježna…

 

Jeruzalem, dan ??

Kao da je grubost i surovost svih ovih godina zatomila svu moju čovječnost u meni: bio sam stroj za ubijanje, spreman učiniti bilo što što će donijeti novac. I kao da se ovdje u strahoti ove ćelije smrti moja čovječnost ponovo budi u meni. I što je budnija, tama ove tamnice sve teže mi pada. Ne, ne bojim se smrti. Smrt je uvijek bila negdje blizu mene, mi smo stari znanci. Bojim se sebe, bojim se svoje savjesti, svoje ljudskosti. Počinjem bivati svjestan dobra i zla — ali onako kako Bog to gleda. Dosad je dobro bilo ono što je meni dobro, a zlo što je meni zlo. Sada razumijem: samo Bog to ima pravo odrediti. Ne bojim se ljudskog suda — hladnokrvno sam dočekao presudu; ali predstoji mi sud Božji. Osjećam strah…

               

Jeruzalem, dan ???

Kakav preokret! Tamničar mi je rekao da ću danas biti slobodan! Svjetina je iskoristila svoje pravo da zaišće pomilovanje i umjesto da zatraže da se pusti neki pravednik — neki Isus, iz Nazareta, nevino osuđen bez ijednoga dokaza — oni su izvikivali moje ime.

Trebao bih biti sretan — ali izgleda da je moja ponovno probuđena čovječnost već sasvim živa u meni i moja me savjest pritišće žestoko. Trebao bih razmišljati kako da, čim skinu ove lance s mene, odem što dalje od ovoga grada i od ove zemlje, a ja razmišljam samo o jednom: kako da se, neprepoznat, uvučem među svjetinu i s mnoštvom odem na mjesto smaknuća.

Želim vidjeti križ… Svoj križ… Križ na kojem sam ja trebao — pravedno — biti smrću kažnjen zbog svih grijeha i zločina što sam ih počinio, a na kojem će zbog tuđih grijeha — nepravedno — biti pogubljen pravednik. Taj Isus umrijet će da bih ja živio… Ne mogu olako preći preko toga. Hoće li njegova smrt biti moja sloboda ili neka nova — vječna — tamnica?

 

prethodni

 

Komentari 1

Xenos

Da... Svi smo mi B(b)arabe...