Šah je igra koju ne volim baš igrati. Oduvijek sam smatrala da mi duboko promišljanje u igri koja može trajati satima i nije baš neka zabava, pa sam kategorički odbijala ma i približiti se šahovskim figurama. Međutim, ove sam godine odlučila zaigrati. Nisam ni slutila da će mi ta obična partija šaha na poseban način obilježiti ovaj kamp.
Osim šaha, mnogo je aktivnosti bilo kojima smo kratili slobodno vrijeme između jutarnjih i večernjih bogoslužja. U iščekivanju finog ručka i još finijeg deserta koji je slijedio i često nas ostavljao bez riječi (a ponekad i daha), uživali smo u šetnjama na toplom suncu i svježem zraku, mada je kamp na kojem smo bili službeno nosio naziv Zimski kamp. Ali nitko se nije bunio, a najmanje naši četveronožni ljubimci koji su vjerojatno mislili da svaki dan odrađuju kondicijske treninge. Dok su djeca veselo trčkarala uokolo, zavodljivi mirisi iz kuhinje miješali su se s onima tek skuhane kave ili čaja, a veseli razgovori prožimali su gotovo svaki kutak naše drage građevine.
Toga dana moja je šahovska partija zbog ručka koji nas je već čekao morala biti prekinuta. Vjerno smo uslikali položaj figura, zapamtili tko je na potezu i dogovorili se da ćemo svakako dovršiti ovu igru. Kako li smo samo malo znali da smo upravo povukli svoje posljednje poteze i da će ta partija, barem što se ovoga kampa tiče, ostati nedovršena!
Po prvi smo puta to poslijepodne odlučili provesti neko vrijeme u zajedničkoj molitvi. Ne zato jer nam je bilo zapovjeđeno, nego zato jer je to bio vapaj gladnih srca za više Boga. Svjesni koliko smo ga potrebiti, molili smo i tražili više – više od onoga što smo dosad primili.
A onda, onda je Bog odlučio povući svoj potez. U molitvi koja je već htjela odustati i svojim je zadnjim vapajima pokušavala doseći Božje prijestolje, sjećam se prizora hrpe maramica koje su ležale svuda oko nas, kojima smo brisali suze koje su nam se slijevale niz lice dok smo vapili za Njegovim dodirom. Negdje u zraku visjelo je pitanje vidi li ih On, čuje li nas i osjeti li bol našeg srca dok Ga tražimo. A već u sljedećem trenutku moje su ruke bile podignute prema nebu, a moja su usta slavila Kralja slave koji se spustio među nas u svoj svojoj krasoti, veličini i moći. Teško da ću ikada moći naći riječi za opisivanje veličanstva koje Ga okružuje i silu koja je u Njegovoj desnici i kojom je ispunio moje biće, koje je tako dugo čeznulo za Njegovim dodirom.
I ne, nije tu bio kraj. Sljedeće je jutro naše nestrpljivo iščekivanje doručka prekinuo zvuk glasne molitve koji je dolazio iz crkve. Nije to bilo samo glasno zazivanje Boga, bilo je to slavljenje nekoga tko je u prisutnosti Kralja Svih Kraljeva, pred čijim veličanstvom možete samo pokleknuti i cijelim Ga bićem slaviti. Spremno smo ostavili svoje šalice omiljenog jutarnjeg čaja i hranu koja je već bila na stolu, te otišli k stolu Onoga od čije vode nećemo ponovno ožednjeti. I kako je samo tekla ta rijeka blagoslova na nas! Baš poput šahovskih figura, Bog je doticao sad ovoga sad onoga, izlijevajući svojega Duha i obasipajući nas svojom prisutnošću. Vrijeme za doručak došlo je i prošlo, ali nitko nije želio otići dok je Božja slava prebivala u Njegovu domu.
A sve samo zato jer je jedan par 'osamdesetogodišnjaka' bio spreman prevaliti tisuće kilometara, moliti, vapiti i služiti nam. Nasmijani, vedri, topli i dragi, brata i sestru Smith zavoljeli smo kao da ih oduvijek poznajemo. I ne, nije to bilo do njih, bio je to Isus u njima koji nas je toliko privukao. Nikada još nisam cijelo bogoslužje provela brišući suze kao dok je brat Smith na prvom bogoslužju propovijedao o tome što Isus može i želi činiti. Jednostavne riječi i velika sila iza njih ponovno su vinule moju vjeru u visine.
Možda bi se ovaj kamp trebao zvati Kamp nedovršenih stvari. Ne samo da su igre bile nedovršene, šalice neispijene, snovi neodspavani i umor neodmoren. I blagoslov je bio nedovršen. Po svršetku kampa, osjećali smo se kao na početku jedne velike priče koju je krenuo pisati Bog. Svaki od nas, nedovršeno djelo njegovih ruku, bio je svjestan da je primio djelić Neba na ovome kampu. Dali smo cijele sebe, tražili smo iskreno, molili žarko, vapili srčano – samo za jedan dodir Njegove ruke. I dok nas je pohodio, blagoslivljao, ispunjavao, sve smo više bili svjesni da želimo samo jedno.
Bože, ti si na potezu. Naša te srca željno iščekuju.
Kristina