Noemi je dvogodišnjakinja, dovoljno malena djevojčica da mnogo toga ne razumije, ali dovoljno velika da izgara od znatiželje i da upija sve oko sebe. Njezina je najdraža igračka njezin jastuk ili, kako to ona kaže, jaćuk. Taj je jastuk zapravo istodobno igračka i utjeha, ljubimac i suputnik. Noemi ga vuče sa sobom u crkvu, trgovinu, na putovanja, na radne akcije… Šteta što jastuk nema nekakvu memoriju jer bi zasigurno bio prepun uspomena.
Nedugo je Noemi slušala o Nebu. Roditelji lako djetetu predoče Nebo na onaj djetinji način, da dijete osjeti vrijednost i ljepotu Neba i da ono za njega bude nešto što i samo priželjkuje i iščekuje. U Noeminoj je glavici to Nebo zacijelo bilo divno, bilo bi šteta da Jastuk to propusti… Tata, ide Jaćuk u Nebo? (Tata, ide Jastuk u Nebo?) – bilo je to teško pitanje za njezine roditelje. Preokrutno bi bilo iz savršene slike Neba djetetu istrgnuti tako važan detalj – Jastuk. Ako je Jastuk redovit na bogoslužjima, vjeran pratitelj na putovanjima, zašto ne bi smio ići i u Nebo?! Naravno, neće u Nebu biti ničeg materijalnog, ali kako to djetetu objasniti kad si to ni odrastao čovjek ne može predočiti. Zato su roditelji savjetovali Noemi neka pita pastora, što on misli o Jastukovu odlasku u Nebo. Inače sramežljiva Noemi iskoristila je prvu priliku da se raspita: Paćoj, ide Jaćuk u Nebo? (Pastore, ide li Jastuk u Nebo?) Pastor joj je ozbiljno odgovorio da Jastuk ne može s njom u Nebo, ali da spriječi suze, nastavio je: “Noemi, u Nebu ćeš sigurno dobiti novi jastuk. I taj će ti biti mekan i još puno bolji od ovog koji sad imaš!”
Koliko je Nebo stvarno djetetu, a mi tako malo o njemu razmišljamo! Noemi razmišlja, očekuje, veseli se i spremna je. Ako ju danas pitate ide li Jastuk u Nebo, odgovorit će vam: Ne, Memi u Nebu dobiva novi Jaćuk. Paćoj jekao! (Ne, Noemi će u Nebu dobiti novi Jastuk. Pastor je rekao!)