U jednom se gradu održavala velika šatorska evangelizacija. Skupilo se tu mnogo ljudi. Dok su odrasli slušali propovijedi na toj evangelizaciji, u obližnjoj je crkvenoj zgradi jedna vjeroučiteljica držala dječju evangelizaciju. Vjeroučiteljica je pričala zanimljive priče i djeca su je s oduševljenjem slušala. Na kraju je djecu učila recitaciju. Prvo bi djeca trebala sklopiti ruke. "Ovo je crkva" Dalje ta dječja recitacija kroz pokazivanje dlanovima opisuje što je uistinu crkva. Djeca su brzo učila i za kraj je vjeroučiteljica odlučila pozvati nekoga od njih da vodi dok zajedno recitiraju.
Za sve je vrijeme te dječje evangelizacije jedan dječak ostao postrance i, dok je tako udaljeno osamljen sjedio, vjeroučiteljici se činilo da se dječaku naprosto neugodno pridružiti. Nije ni čudno što je upravo Dječaka iz posljednjega reda odlučila pozvati kako bi pokazao što su sve naučili.
Dječak je nevoljko ustao. Srameći se. Svoje jedine desne ruke. Jer nije imao lijeve ruke. Ruke koja mu je bila potrebna za pokazivanje za koje je bio prozvan.
Sada je vjeroučiteljici bilo neugodno. Ne može dozvoliti da Dječaku bude još neugodnije. Druga ga djeca vjerojatno neće ismijati, ali kako spriječiti isticanje Dječakova invaliditeta?! Misli su strelovito letjele kroz vjeroučiteljičinu glavu dok je isprobavala makar ublažiti situaciju za dječaka.
I tada je, neočekivano, pomoć došla od nekog dječaka iz prvih redova.
"Vjeroučiteljice, ja ću pomoći Dječaku. Svojom lijevom rukom. Tako da zajedno možemo napraviti crkvu."