„Bože, molim te, zapali ovo beskorisno granje mog života da izgori za tebe. Potroši moj život, Bože, jer pripada tebi. Ne tražim dug život, nego ispunjen život, kao što je bio tvoj, Gospodine Isuse.“
Mislim da si većina može predočiti nekog istrošenog starca koji, nakon što je podigao obitelj, stekao materijalno (i više no što mu je potrebno), osjeća da je ipak nešto dužan svom Stvoritelju pa izgovara navedene riječi. Mogu zamisliti i osobu čiji život prate tragedije, polako gubi volju za životom, u njemu otkriva sve veći besmisao pa traži da se njezin život onda do kraja uništi, izgori, jer ionako nema razloga za nastavkom takvoga iscrpljujućeg života. U svakom slučaju, nisu to riječi koje bismo pripisali osobi u najboljim godinama, na vrhuncu mladenaštva, sa svim intelektualnim i fizičkim mogućnostima koje ono sa sobom nosi; popularnoj osobi koja se ne treba previše truditi da joj se otvore bilo koja vrata.
Profesori su ga hvalili kao izrazito nadarenog studenta i učenika, djevojke su o njemu govorile kao o zgodnom i popularnom dečku, među kolegama mladićima bio je poznat kao jak i odvažan momak koji je uz to svima poznat i po nadarenosti za govorništvo i po smislu za humor, a obitelj i crkveno vodstvo mogli su se na njega osloniti kao na vjernog i stabilnog mladića. Od djetinjstva bismo u njemu mogli gledati primjer, a ono što je dostigao već u srednjoj školi, mogli bismo postaviti kao uzor za gradnju vlastita života. Za njega je sve to bila samo propedeutika, priprema za ono o čemu je sanjao od ranog mladenaštva. Svoj je život predao Bogu kad mu je bilo samo šest godina. Njegovi su roditelji bili vrlo pobožni i u svoju su djecu usadili ne samo moralne nego i kršćanske vrline. Naučili su ga da služenje Bogu treba biti ispred svega: njegov je otac znao tjednima ili mjesecima izbivati dok je propovijedao u okolnim gradovima ili išao na kraća misijska putovanja, a za to vrijeme njegova je majka odgajala djecu kako bi i ona mogla nastaviti očevim (i Božjim) putem. Iako financije u njihovoj obitelji nikada nisu bila jača strana, otvorila se mogućnost da i on nastavi školovanje. Bilo koja prilika koja bi mu se otvorila tijekom tih godina školovanja bila je vrlo precizno odvagana kako ne bi priječila njegov dubok odnos s Bogom. Služio je među svojim vršnjacima propovijedajući, a i samim im je svojim životom bio ohrabrenje i svjetlo. Čak ni djevojku s fakulteta, o kojoj je razmišljao kao o budućoj ženi, nije stavljao ispred Boga i služenja njemu. Osjećao je poziv za služenjem kao misionar.
Je li mu to baš trebalo? A mogao je toliko učiniti u svojoj zemlji za Boga… I do tada njegov je život bio tako plodonosan, mogao je samo nastaviti vjerno kao i dotad, Bog bi sigurno bio zadovoljan s njime. No što je dublje ulazio u Riječ, to je više shvaćao koliko je vrijedno živjeti i umrijeti za Boga. Bio je dvadesetjednogodišnjak kad je u svoj dnevnik zapisao riječi s početka teksta. Sve to, samo da bi iz visokoobrazovanog svijeta došao među primitivna plemena Indijanaca i ondje činio što god njegov Gospodar zatraži od njega. Odlaskom u misiju, napustio je svoje prijatelje, izgubio je blizinu roditelja i toplinu roditeljskog doma, a miljama daleko ostala je i njegova ljubav za koju je smatrao da još nije Božji trenutak za njihov brak. Radio je iscrpljujuće, bio je izlagan svakojakim bolestima, a da za svog života nije stigao ubrati neki plod svog rada. Oženio se nakon što je njegova odabranica osjetila poziv da služi na istom području, dobio je dijete koje ga nije stiglo upamtiti.
„U subotu, 8. siječnja 1956., ljudi za koje je Jim Elliot molio šest godina ubili su njega i njegova četiri prijatelja.“ Bili su to Indijanci plemena Auca s kojima je on prvi došao u dodir. Za njega, otkrivanje plemena nije bila zabavna avantura, nego ozbiljan zadatak od Boga. Svoju je službu započeo mlad, a mlad je svoj put i završio. Koliki li je samo plod donio njegov život u tom kratkom vremenu; a koliko bi tek plodonosni mogli biti naši životi, životi sviju nas, kojima je Bog podario toliko više godina da mu služimo?
Estera, srednjoškolka