Kamo da odem od Duha tvojega i kamo da od lica tvojega pobjegnem? Ako se popnem na nebo, ti si ondje; ako si u Šeolu prostrem, evo tebe. Uzmem li krila zorina, nastanim li se nakraj mora, i ondje bi me ruka tvoja vodila, i držala me desnica tvoja.
Kamo mogu pobjeći od Njega - Svemogućega, Svevidljivoga, Sveprisutnoga? Mogu li se sakriti tako da me ne može naći, tako da me zaboravi? Mogu li dospjeti na takvo mjesto gdje Bog ne zna kako sam ni kroz što prolazim? Koliko sam već puta mislila da su moja bremena, moje tuge i žalosti Njemu skrivene, pokušavajući ih nositi sama, misleći kako će to već jednom proći i kako ću ću posljednjim atomima vlastite snage ipak uspjeti prebroditi svoje krize!
Ali, o, kako sam samo bila u krivu! Dok sam osamljena i umorna nosila svoje terete, dok me pritiskao jad i dok mi je ponestajalo snage za ići dalje, Bog me je u situacijama u kojima sam se osjećala zaboravljeno i bezvrijedno pronašao i dotakao! Gdje nijedan čovjek nije mogao znati stanje mog srca, Bog je znao - i našao usta kojima je govorio meni, mojoj potrebi, mojoj tuzi i mojemu beznađu. Ponekad si mislim, da nije bilo ustiju voljnih govoriti, kamenje bi progovorilo - jer je moj Bog bio tamo, Onaj koji me sazdao u svojoj mudrosti i koji me uvijek iznova podsjeća da sam Njegova - voljena, dragocjena, vrijedna!
Prije nekoliko dana letjela sam avionom. Ne bojim se, ali taj je let uistinu bio pun turbulencija, tako da, što sam ih više osjećala, to sam više bila tjeskobna. Nisam imala s kime podijeliti svoj strah, nije bilo nikoga da mi kaže riječ utjehe, nisam mogla skrenuti misli na nešto drugo - bila sam sama sa strahom koji me je potpuno obuzimao. Da, možda sam bila visoko iznad zemaljskih briga i problema, ali strah je tamo bio itekako prisutan, a Njegova se prisutnost činila tako dalekom! I u tom trenutku potpune nemoći jedino što sam mogla bilo je moliti se. I molila sam, ali riječi su jedva prelazile preko usana, a moja je vjera bila manja od gorušičinog zrna. Svaku moju nadu zakrilio je crni oblak straha. A onda, po slijetanju (presjedali smo na sljedeći let), uključivši telefon, netko mi je poslao poruku sa sljedećim stihovima: Ne boj se! Jer ja sam te otkupio, pozvao sam te po imenu, moj si! Kad ideš kroz vode, ja ću biti s tobom, i preko rijeka, neće te potopiti. Kad ideš kroz oganj, nećeš izgorjeti, neće te ni plamen spržiti. Jer ja sam Gospodin, tvoj Bog. Svetac Izraelov, tvoj Spasitelj.
Kakvu su mi utjehu te riječi pružile ne zna nitko osim Onoga koji je znao koliko su mi potrebne - mog Spasitelja, Sveca Izraelova! Mada sam bila tisućama kilometara daleko, Knez Mira bio je tamo sa mnom. Blizu mom srcu, blizu mojem strahu. Njegov je blagi dodir poput melema srcu donio spokoj koji nadilazi svaki razum. Da, "ako se na nebo popnem, TI si ondje!"
Mogu li pobjeći? Moram li uopće bježati? Moram li sama nositi svoj teret? Bog mi je na tako čudesan način pokazao da, kamo god otišla, On zna. On zna moje srce, poznaje svaki otkucaj straha. I nikada nijedna suza nije potekla, a da ju On nije obrisao, nikada nijedan uzdah nije prošao, a da ga On nije čuo!
Možda se pitaš: Dokle još? Zašto nema odgovora? Zašto sam sam, zašto me Bog zaboravio? Zar sam dospio na mjesto gdje više nitko ne mari, čak ni On? Možda misliš da si mu se uspio sakriti, da si uspio zatomiti svoj jad ili da se sam moraš izdići iznad valova koji te potapaju. Ali prijatelju, a i ti, koji si dijete Božje, znaj: nema mjesta gdje te njegov Duh neće pronaći, nema mjesta gdje te Njegova ruka ne može dosegnuti, nema situacije iz koje te njegova sila ne može izvući i nema žalosti koja se od Njegove ljubavi može sakriti! Ne moraš bježati, ne moraš se skrivati, ne moraš ići tamo ili vamo tražeći rješenje - samo se pouzdaj u Njega! Ako i krila zorina uzmeš, gdje god da se nastaniš, On će te pronaći, On zna gdje si! I kad nemaš snage ići k Njemu, čekaj na nj! Jer evo: On dolazi k tebi, a izbavljenje mu je u desnici!
Pronađena