Bilo je to prije otprilike tri godine, tek sam krenula u srednju školu. Kako je školska godina prolazila, počela su ispitivanja i ocjenjivanja. Jedan od predmeta koji smo imali bio je Latinski, predmet kojega izrazito nisam voljela. Za taj smo dan trebali napisati domaću zadaću. Više se ne sjećam što je bio zadatak, ali ja ga nisam napravila. Kako je bilo opasno nemati zadaću, odlučila sam reći da sam zaboravila bilježnicu jer bi tada profesorica to priznala kao opravdanje. Dogovorila sam se sa svojom prijateljicom iz klupe: stavit ću svoju bilježnicu kod nje u slučaju da profesorica ide provjeravati nemam li ja stvarno bilježnicu uza se. Sve je već bilo isplanirano i bila sam sretna jer ću se izvući.
Tada me pozvala prijateljica koja je sjedila iza mene. Ozbiljno me je pogledala i rekla: “Nemoj to raditi. Mrzim kad ljudi lažu!“ Ostala sam u šoku. Bilo me sram i osjećala sam da me Bog opominje. Toliko sam jako osjećala Boga i toliko stvarno... Ne znam jesam li joj što odgovorila, ali znam da sam se brzo okrenula zadržavajući suze. To je bilo prvi put da sam osjetila da mi Bog tako izravno govori kroz nekog čovjeka. Bilo me toliko sram! Cijelo sam vrijeme bila utučena, svjesna činjenice da sam iznevjerila Boga.
Na tom satu profesorica nije pogledala moju zadaću, ali ja sam bila sasvim spremna dobiti zasluženu jedinicu. Od toga dana puno se toga promijenilo u mom životu. Stvari koje sam prije radila na isti način uopće ih ne zamjećujući — jer su ih svi radili pa mi se to činilo normalnim — počela sam zamjećivati i mijenjati. Zahvalna sam Bogu jer nam je milostiv i uvijek strpljiv, čak i kad ga mi iznevjerimo. Zahvaljujući tom iskustvu danas sam možda korak bliže Bogu nego što sam bila prije.
srednjoškolka Petra