Ukratko bih vam htio ispričati kako sam odlučio slijediti Krista.
Rođen sam u vjernoj obitelji, odrastao sam u vjernom okruženju. Kad sam imao šest godina, slomio sam nogu i završio u bolnici i to je zapravo bio moj prvi doticaj sa svijetom. Sjećam se da su me tamo u bolnici pitali: "Timotej, imaš ti curu?" Ja nisam znao što to znači pa su mi objasnili da je to kad nekoga jako voliš. Onda sam rekao: "Pa imam, Jakova." Sjećam se da me je taj dan došao tata posjetiti u bolnicu, primijetio je da nešto nije u redu pa me pitao što se događa. Ja sam mu kroz suze odgovorio: "Tata, rekli su mi da sam feder!" Sjećam se isto tako i prvoga razreda: izlazeći iz razreda sva su djeca pozdravljala učitelja, pa sam ga i ja pozdravio kako sam naučio pozdravljati, s Gospod s Vama! Sjećam se da sam djevojčice iz razreda opominjao što nose hlače, a ne suknje; bio sam naučen da se muška i ženska odjeća trebaju razlikovati.
No, polako sam do osmog razreda sve više nalikovao tome istome svijetu koji mi je čitava mojega djetinjstva bio stran. Počeo sam zanemarivati Boga. U moj je život ušla naoko bezazlena naprava - mobitel. Na mobitelu sam do grijeha mogao doći u svega nekoliko sekundi, bio je tu YouTube do kasno u noć, igrice, filmovi. Do tog mi je osmog razreda na kampovima bilo najvažnije zabavljanje, veselio sam se najviše nogometu s dečkima, to mi je zapravo bila i svrha kampa.
Na jesenskom kampu 2017. godine u petak navečer Bog mi je govorio kroz pomazanu propovijed. Svjestan svojih propusta i prljavštine svojega srca, predao sam te večeri sve Bogu i zamolio ga da mi oprosti i da me očisti. Te me je večeri Bog očistio od svakoga grijeha i dao mi da sam se odjednom mogao osjetiti lakšim, kao da sam sa srca spustio neki težak teret. Osjećaj je bio sličan onome kad na radnome kampu onima koji gletaju trebam donijeti kante svježeg materijala. Tu masu mogu nositi, ali pravo je olakšanje te kante spustiti na pod. Te večeri kao da sam pedestak kila teške kante spustio sa srca.
Čvrsto odlučivši da ću slijediti Isusa, počeo sam se moliti svake večeri i truditi se ići za Isusom. Kamp je prestao biti tek nogomet, shvatio sam važnost molitve. Počeo sam razumijevati zašto je dodir Duha Svetoga važan tek kada sam ga sam iskusio. Već sljedeće večeri Bog me ispunio Duhom Svetim. Vjerujem da je to bio dio Božjega plana jer sam sljedeće godine, nakon iskustva krštenja Duhom Svetim, krenuo u srednju školu gdje sam izložen novim pritiscima svijeta. No, vjerujem i vidim da Bog pomaže, samo se ne smijem prestati boriti, a molitva je najjače oružje kojim se mogu boriti protiv svijeta i tijela.
I nakon što sam iskusio spasenje, Bog ne prestaje djelovati i raditi sa mnom. Na posljednjem zimskom kampu već se prvo večer moglo osjetiti kako Duh Božji djeluje. Osjetio sam kako mi Bog govori da će me blagosloviti ako mu budem spreman vjerovati. Prolazili su dani kampa, ja sam očekivao da ću pirmiti blagoslov sutra, pa prekosutra, i tako sve do posljednje službe na kampu u nedjelju. Počeo sam sumnjati da je to obećanje bilo od Boga i kriviti sebe da je zacijelo u mojemu srcu ostao kakav nepokajani grijeh koji me sprječava te ne mogu ući u svetu Božju blizinu. Na toj je službi jedna sestra bila krštena Svetim Duhom, opet se moglo osjetiti pomazanje i tada sam ponovo mogao osjetiti kako mi Bog govori. Ovoga puta uputstvo je bilo preciznije: trebam otići do jednoga brata i moliti se za njega te će me tada blagosloviti i ispuniti Duhom Svetim. Neko sam vrijeme u srcu to preispitivao, no naposljetku sam odlučio: "Ako je to Bog, nemam što izgubiti." Tek što sam došao do toga brata i počeo se moliti za njega, osjetio sam kako je Bog na mene ponovo izlio Duha Svetoga.
To će mi iskustvo zauvijek biti podsjetnik na to da je dovoljno vjerovati, čekati i biti poslušan i Bog će uslišiti.
Timotej, srednjoškolac