Nismo čuli ni za jednu crkvu na našem području i moj je tata bio zbog toga zabrinut, znao je da nam treba potpora drugih vjernika i mogućnost redovitog prisustvovanju bogoslužjima. On je nekako saznao za pentekostnu crkvu u Zagrebu i došao do adrese te crkve. Ondašnjem pastoru zagrebačke crkve pisao je o meni, svojoj kćeri, i o svojim unukama i pitao znaju li oni za kakve vjerne s kojima bismo se mi mogle družiti. Nedugo prije toga tamo se obratila poveća skupina mladih od kojih su neki bili iz Međimurja. Pastor ih je poslao k nama i kroz njih smo bili posebno blagoslovljeni.
Oni bi nas obično posjećivali navečer kad je moj muž radio noću. Auto bi parkirali negdje podalje, kako bismo spriječili govorkanja po selu. Kad bi oni dolazili, zajedno bismo pjevali i molili, netko od mlade braće podijelio bi nešto iz Biblije i onda bismo još molili i pjevali. Sve se to događalo u kuhinji jednog alkoholičara koji bi se, da je znao za to, zacijelo izrazito protivio. Ali nas je Gospod čuvao i blagoslovio. Jednom dok smo zajedno bili na molitvi, Duh Božji silno je djelovao i jedan je od mlade braće koji su došli bio kršten Duhom Svetim. Dan-danas sjećam se kako je klečao uz moj štednjak i slavio Boga na drugim jezicima.
Nedjeljom smo sada imale prijevoz do crkve u Zagrebu, a nekada smo znali ići i u posjet bratskim crkvama u Sloveniji. Mene muž obično nije puštao, i dalje je tražio od mene da ne idem u crkvu, ali našim je kćerima dao da idu. One su obje u tome razdoblju predale svoje živote Bogu i doživjele nanovorođenje. U crkvi su upoznale i svoje sadašnje muževe. Njih su se dvije udale (s razmakom između vjenčanja od samo dva tjedna) i posvetile svoje živote služeći Bogu.
Za mene je olakšanje bilo da one sada mogu sa svojim muževima slobodno ići u crkvu. Osim toga započeta je i crkva u Varaždinu, ali mene moj muž i dalje nije puštao na bogoslužja. Koliko god bio grub prema meni, izrazito je poštivao svoje zetove. Zato kad bi mu koji od zetova zamjerio zašto me ne pušta u crkvu, on bi samo ljuto odgovorio: “No, nek ide, niš nem rekel!”
No nije uvijek išlo tako lako. Kad bih se vratila iz crkve, dočekala bi me zaključana vrata. Onda bih išla posuditi stolac kod kćeri koja živi prekoputa te bih se popela kroz prozor koji sam kriomice ostavljala pritvorenim. Ni batine nisu prestale. Ne jednom došla sam u crkvu s modricama i šepajući. Moj je muž svejednako pio i bio tvrd za toplinu evanđelja.
Pošto je ostao udovac, moj se otac doselio k nama gdje je živio do svoje smrti. O tome bih razdoblju imala isto puno reći, ali to bi već bila druga priča. Nakon što je moj otac umro, moj je muž počeo ići u crkvu. Do tada bi pristao ići isključivo kad bi ga unuci pozvali jer su pjevali ili recitirali na bogoslužju. Neko je vrijeme, sigurno više od godinu dana, redovito dolazio u crkvu i uvjerena sam da mu je Bog puno puta govorio. Uz sve što je čuo u crkvi, pred sobom je imao i pravo svjedočanstvo kršćanskog života kroz našu djecu i unuke, ali teško se otvarao za Boga. U jednom je trenutku prestao ići u crkvu, izgovarajući se kako mu se ne da spremati za crkvu, da mu je naporno odijevati se i razodijevati se dok ide u crkvu i dok se vrati kući. Tada je počeo i još više piti, što je u razdoblju redovitog odlaženja u crkvu gotovo potpuno zapustio. Niti godinu i pol nakon toga, umro je.
Ja to opet nisam doživjela kao kaznu. Voljela sam svog muža, osobito nakon što sam se obratila Bog mi je dao takvu ljubav za njega da mi muž nije vjerovao da ga uza sve mogu voljeti. Ali jesam. No imala sam težak život i težak brak, od udaje do muževljeve smrti puno sam propatila i primila sam i kroz to neko olakšanje. Više mi nitko ne prigovara idem li u crkvu, u svojemu domu mogu slobodno moliti i čitati Bibliju, bez straha da ću za sve to biti kažnjena batinama.
Koliko sam imala težak život, danas uživam u lijepoj starosti. Bog mi je dao snagu i zdravlje da sam u starosti mogla puno proputovati i vidjeti, blagoslovio me vjernom obitelji, sva moja djeca i unučad služe Gospodu, a moje troje praunučadi odrasta u vjernoj obitelji, okruženi Božjom ljubavlju. Nije li naš Isus dobar?
Biserka