Prinošenje

Bio je to drugi dan nakon poroda. Taman su prošle vizite i u miru sam se, s malenom Hanom u naručju, mogla priključiti prijenosu nedjeljnog bogoslužja. Nakon uobičajenog redoslijeda pjesama i propovijedi na red je došlo prinošenje malene Noemi. Noemi je dugoočekivana djevojčica, izmoljena od svoje starije braće i svojih roditelja. Rođena na samo novogodišnje prijepodne, navještaj svega lijepog što se u ovoj godini tek ima zbiti. Ili ipak ne? 

Svega nekoliko dana nakon rođenja novorođenče Noemi zarazila se koronavirusom. Svega nekoliko tjedana nakon njenog rođenja politički su se sukobi u obližnjim zemljama pretvorili u krvavi rat.

"Za koga mi rađamo ovu nevinu dječicu?", mogla sam se pitati, ležeći tamo na tom bolničkom krevetu i sama s novorođenčetom uza se. "Zar za ove sukobe, ove bolesti i ratove? Zar za ovaj svijet bez mira i bez alternative?" Umjesto toga, pridružila sam se molitvi crkve za tu novu kćerčicu svoje sestre i brata. "Bože, mi je tebi predajemo. Ti si je stvorio i dao joj život. Neka taj njen život bude život za tebe!"

Već peti dan zatvorena u rodilištu, emotivna u novoj majčinskoj ulozi; slušajući dječji zbor koji s ponosom pjeva stihove posvećene malenoj Noemi, gledajući tu, sada peteročlanu obitelj kako stoji pred crkvom; od srca sam bila zahvalna diskretnoj cimerici koja se pravila da ne primjećuje plakanje sa slušalicama u ušima na krevetu do njenog. 

Točno dva tjedna kasnije i malenu smo Hanu njen tata i ja donijeli pred crkvu. Tamo, naprijed, gdje će jednog dana služiti Njemu. Pred crkvu koja je molila za nju kroz sve faze suspektnog zastoja u razvoju tijekom trudnoće. Pred crkvu koja je stajala iza nje u molitvama tijekom poroda. Pred crkvu koja u njenom savršeno razvijenom zdravom tijelu već sada vidi milost Boga koji uslišava. Jer Hana to i jest - Milost. 

Nismo ove djevojčice rodili za pandemiju. Nismo ih niti za rat rodili. Samo im je dano u takvim vremenima živjeti. Za tebe smo ih rodili, Isuse. Za tvoju slavu.

Estera