Što bih učinio kad bih mogao

Danas je 27. ožujka 2020. Prije samo osamdeset i sedam dana započela je nova godina. Svi su bili uzbuđeni i sretni i svi su se dobro zabavili. Danas je toliko drugačije. Zašto? Poslušajte priču.

U prvom mjesecu 2020-e u Kini se pojavio koronavirus i nitko za to nije previše mario, no kako su rasli brojevi zaraženih, svi su najednom znali za taj virus iz Kine. Kada je koronavirus došao i u moju domovinu, Hrvatsku, ljudi su počeli paničariti i ubrzo su trgovine, javni prijevoz i ostala javna mjesta bili zatvoreni. Tada se, da bi panika bila još i veća, dogodio i potres u našem glavnom gradu. Svega nekoliko dana kasnije i u Rusiji se dogodio potres, značajno jači od onoga u Zagrebu. Havaji su se našli u opasnosti pred cunamijem. I sve se to dogodilo u svega tri mjeseca. 

Želio bih imati neke supermoći. Prva bi bila da mogu letjeti. Želio bih moći letjeti jer bih tada mogao posjetiti sva područja oštećena potresom, a usput bih obišao i sve svoje omiljene gradove po svijetu. 

Moja je druga želja imati moć kojom bih mogao ukloniti sve viruse na svijetu bez znanja ljudi, iako znam da je to nemoguće. Ne bih htio da drugi ljudi o tome znaju jer bih htio da se ove školske godine više ne vraćamo u škole. 

Posljednja bi mi želja bila (naravno, volio bih imati sve moguće supermoći, ali zasad mi je ova posljednja) otići u neku zemlju u kojoj ne bi bilo glavobolja ni zubobolja, leukemije niti i jedne druge boli, zemlju u kojoj bih mogao jesti što god poželim i gdje bi ulice bile od zlata.

Zašto sam toliko sretan dok pišem o tome? Zato što ću jednog dana i otići tamo leteći i Bog će me tamo čekati. Da, možda je kraj svijeta blizu. Kad bi bilo i 156 potresa i 5 milijardi ljudi zaraženih koronavirusom, ja i dalje imam svoje odredište. Sve što moram učiniti jest doći Bogu i on će mi za vječnost dati sve moguće supermoći.

Šimun, osnovnoškolac

Tekst je objavljen u školskom
godišnjaku "Ilek" za 2020. g.

Komentari 0