Rođena sam u Delnicama nakon Drugoga svjetskog rata, a odrasla sam u Gabošu gdje je moj otac radio kao čuvar pruge. Roditelji su mi bili izrazito marljivi ljudi i dobro su se slagali. Tata je svaki dan morao pješice obići prugu bez obzira na žegu ili hladnoću, a mama je u našem dvorištu uz prugu radila u vrtu i hranila perad, svinje, koze, a kasnije i kravu, kako bismo mogli uštedjeti što više novaca. Ta je kućica u kojoj smo živjeli uz prugu bila državna, namijenjena pružnim radnicima, i u njoj nismo imali ni struje ni vode, vodu smo grabili iz bunara u dvorištu. Kad mi je bilo petnaest godina tata je dobio premještenje u Našice gdje više nije morao pješice pregledavati prugu, već mu je kao starijem zaposleniku dodijeljen značajno lakši posao podizača rampe. Do tada su već moji marljivi roditelji uštedjeli dovoljno za kupnju kuće u Našicama.
Prije nekoliko godina ostvario mi se san ponovno otići u Našice. Našice više ne izgledaju kao poveće selo, sve je asfaltirano i lijepo uređeno, ali i dalje se dobro snalazim po tom gradiću svoga mladenaštva. Odšetala sam do našeg doma. Sada tu stanuju neki strani ljudi, no nikoga nisam srela tko bi me mogao uvesti u kuću. Drugo mjesto koje sam pod svaku cijenu htjela posjetiti bila je crkva u kojoj sam prvi put doživjela Gospoda. I crkva je u međuvremenu promijenila adresu, ali prošetala sam dvorištem i s nostalgijom se prisjećala svega što sam ondje doživjela.
Ja sam se već bila udala i odselila u okolicu Varaždina kada je jedan propovjednik sa svojom ženom doselio u Našice, uredio kuću na čijem su katu oni stanovali, a gdje je u prizemlju bila crkva. Dok su još radili na crkvi, njih su dvoje obilazili našičke obitelji, pričali im o svemu što je Isus učinio i pozivali u crkvu. Milošću Božjom, moji su se roditelji odazvali, predali su svoje živote Bogu i njihovi su životi dobili novi smisao.
Muž i ja živjeli smo s njegovim roditeljima. Moja je svekrva bila teška žena, često mi je prigovarala i ljutila se na mene. Moj je muž puno pio, a svekrva bi se na mene ljutila zbog toga, njemu nikada nije prigovarala. Premda bi on obično stao u moju obranu, ja sam i dalje bila kriva za sav novac koji je on zapio. Mužu i meni rodile su se dvije kćeri i mi smo kao obitelj voljeli ići u posjet mojim roditeljima u Našice. Moj je otac bio blag čovjek koji se puno molio za nas i često nam je pričao o Bogu. Tata mi je oduševljeno govorio o Bibliji i poticao me da je čitam. Čak je i molio preda mnom kako bi me ohrabrio da i sama molim. Poticao me da idem u crkvu s njima kad god bih bila u Našicama i mene je sve to jako zanimalo. No nije bilo puno novaca, a putovanje u Našice često je bilo luksuz koji si nisam mogla priuštiti.
Ja sam radila u tekstilnoj industriji. Jedan dan nisam s kolegicama otišla u restoran na pauzu, zato što sam sebi bila ponijela od kuće, pa sam ostala jesti na svom radnom mjestu. U jednom sam trenutku nedaleko radnog mjesta vidjela ostavljeni novac. Kad su se svi vratili s pauze, išla sam od jednog do drugog ispitujući je li izgubljeni novac njihov. Pronalazak novaca prijavila sam i majstoru, ali svi su provjerili svoje novčanike i ustvrdili da im ništa ne nedostaje. Složili su se da ja zadržim taj novac. Tada sam shvatila. Isus je znao koliko mi treba crkva i poslao mi je novac za put. Podijelila sam to svjedočanstvo sa svojim kolegicama, a i kasnije u crkvi. Najednom u tvornici nisam više bila svadljiva stara Biserka, nego iskrena i dobra radnica koja drugima govori o Isusu. Svi su primijetili promjenu u meni.
Jednom dok sam bila kod roditelja u Našicama otišla sam s njima na bogoslužje i tamo sam doživjela Isusa. Do tada sam već neko vrijeme poznavala Bibliju i znala sam puno o Bogu, ali nisam imala puno prilika ići u crkvu. Dok je pastor propovijedao, najednom sam pred sobom vidjela osobu odjevenu u crvenu haljinu, samo lice te osobe nisam mogla vidjeti, bilo je zakrito svjetlošću. U srcu sam odmah znala da je to Isus. U jednoj mu je ruci bio štap, obični, oguljeni, neravni drveni štap; a u drugoj bijela ovčica. Osvrnula sam se po crkvi ne bih li provjerila jesu li svi vidjeli Isusa, ali ljudi oko mene nesmetano su pratili propovjednikovu propovijed. Ponovno sam pogledala, ali i dalje sam ga mogla vidjeti, slika dugo nije blijedjela pred mojim očima. Dok sam gledala u samoga Spasitelja, srce mi se punilo neopisivom radošću i ljubavlju. Najradije bih bila skočila usred propovijedi i podijelila doživljeno sa zajednicom. Znala sam da to baš ne priliči pa sam, čim je propovijed završila, hrabro ustala i dala Gospodu slavu za to što sam mogla doživjeti. Cijela se crkva radovala!
Razgovarala sam kasnije o tome iskustvu s pastorovom ženom, a ona mi je rekla da Bog sigurno ima neki razlog zašto mi se tako nadnaravno objavio. Objasnila mi je da mu je u ruci štap zato što će on uvijek voditi moj život kao brižni pastir, a da sam ovčica u njegovoj drugoj ruci ja sama, jer će me nositi kada neću imati snage. Pedeset godina kasnije svjedočim da je upravo tako za cijeloga mojeg života i bilo.
Biserka