Moja se situacija kod kuće nije promijenila, ali sada sam imala novu snagu. Isus je djelovao u pravi trenutak, jer da nisam u tome razdoblju njega imala, sigurno bih morala ostaviti muža i nekako preživjeti sama s kćerima, jer je muž sve više i više pio i bio nasilan prema meni, a i sa svekrvom je bilo sve teže. Nanovorođena, ispunjena Božjim mirom, mogla sam podnijeti sve prigovaranje svoje svekrve bez ulaženja u svađe, a Isus mi je dao i snagu da sam mogla izdržati batine koje sam znala dobiti od svojega muža dok je bio pijan. Za njih dvoje velika je sramota bila ta moja nova vjera, vjerojatno su se u selu i na poslu naslušali puno ismijavanja zbog kojega su onda prema meni bili još zločestiji. Nakon četrnaest godina našeg braka svekrva je umrla i ja sam to doživjela kao veliko olakšanje. Iako sam bila tužna zbog njene smrti, znala sam da će mi sada biti puno lakše i to sam primila kao dokaz Božje brige za mene.
Dok sam još bila sasvim mlada kršćanka, otac me opomenuo: “Biserka, znaš da je krađa grijeh, tako piše u Bibliji. Znaš li da ćeš za makar jedan konac koji si uzela u tvornici završiti u paklu?” Otkada sam čitala Bibliju i sama sam znala da je krađa grijeh i nisam to više činila. Ali već sam dugo radila u tvornici, do tada sam već puno toga bila ukrala. Isprva sam se bila bojala, ali onda su me kolegice ohrabrile, jer to svi rade. Bili smo siromašni i nisam imala novaca kojim bih svojoj djeci mogla kupiti lijepu odjeću. Zato bih ukrala ne samo konac nego i kupaće kostime, jakne… Nisam imala novaca kojim bih mogla vratiti ukradeno, bilo je tu skupocjenih unikatnih svilenih tkanina i mnogočega što je već bilo iznošeno pa nisam mogla kao takvo vratiti, morala sam to novčano podmiriti. Znala sam da ću kod kuće od muža nastradati budem li sve to trebala otplaćivati i jako sam se bojala. Tata mi je rekao: “Isus će ti dati snagu, samo se moli za to. On će ti pomoći. Dok ja drugi put dođem k tebi, nek to bude riješeno!” Ja sam se pak u srcu nadala da on neće tako brzo doći, jer nisam imala hrabrosti za to, ali on se naprosto nije usudio igrati sa stvarima Božjim. Do njegovog sljedećeg posjeta ja to i dalje nisam učinila. On naravno nije zaboravio pitati me jesam li to riješila. Obećao mi je da će se i on i mama moliti za mene i da će mi Isus zasigurno pomoći. U narednom sam razdoblju kriomice na posao donosila od kuće ukradene, još nove stvari i vraćala ih točno na ono mjesto odakle sam ih bila i uzela. U međuvremenu je moj šef otišao u mirovinu i Bog mi je pomogao da sam jedan dan nakon posla mogla doći u njegov dom, ispričati se za ukradeno i zamoliti ga da mi kaže koliko trebam otplatiti sve to. On je bio sav u čudu, rekao je da su kamioni stvari iz naše tvornice ukradeni i da ne trebam ništa podmirivati. Ja sam ustrajala, htjela sam pred Bogom imati čist račun, objasnila sam da znam da je to što sam činila grijeh otkad čitam Bibliju, na što mi je šef rekao da i on čita Bibliju i da mogu ići s mirom, da mi je to oprošteno. Pokazalo se da je tata bio u pravu!
Jednako ozbiljno kao što me opomenuo da moram poravnati što sam ukrala, tata mi je jednom rekao: “Biserka, trebaš se krstiti. Zamisli da Isus dođe, a ti nisi krštena!” Krštenje je bilo u Belišću 1972, a po savjetu svojih roditelja o tome nisam govorila svojemu mužu, on je samo znao da za vikend idem u posjet roditeljima u Našice. Tada se Đavao odlučio uplesti i pokušati me još zadnjim snagama odvući od Isusa. Te večeri nakon krštenja bila je takva oluja, puhao je jak vjetar i pljuštala je takva kiša da je odnijela dio pruge nedaleko Virovitice. Bila sam očajna. Mama i tata jednako kao i ja znali su da bi me povratak kući sa zakašnjenjem mogao koštati batina, jer bih tada trebala reći gdje sam uistinu bila i zašto. Nas troje zajedno smo molili i plakali pred Bogom. Solucija je bila vratiti se kući drugim putom, preko Zagreba, ali za to nisam imala kartu, kupljena povratna karta nije vrijedila za drugu rutu. Tata mi je kupio novu kartu i pomolio se za mene. No mijenjanjem rute, putovanje mi se produžilo za cijeli jedan dan i ja sam cijelo vrijeme strepila pred onime što me čeka kod kuće. Kad sam napokon došla doma, mojeg je muža toliko bolio zub da se potpuno rastrijeznio, i od bolova naprosto nije mogao biti nasilan prema meni. Ja sam mu samo rekla kako je bilo loše vrijeme i da sam zato došla s danom zakašnjenja. O krštenju sam mu rekla puno vremena kasnije. Još je jednom Bog dokazao da brine za mene kao što mi je i obećao.
Jednom sam drugom prilikom bila kod roditelja u Našicama i ponovno se nekako izjalovilo te se nisam mogla vratiti vlakom kojim sam se namjeravala vratiti. Bojala sam se nasilja svog muža ne dođem li vlakom kojim sam mu rekla da se vraćam. Toliko sam se bojala da je tata kupio kartu i pratio me sve do mojeg doma, kako bi me zaštitio. U vlaku smo zajedno molili i moj se muž nije usudio nauditi mi, zakašnjenje je prošlo s mirom.
Osim što se toliko zauzimao za mene, tata se jako zauzimao i za svoje unuke, naše kćeri, puno im je svjedočio i puno se za njih molio. Kada bi njih dvije posjetile svoju baku i svog djeda u Našicama, a znale su tamo odlaziti na praznike, išle bi s njima u crkvu gdje su mogle puno slušati o Bogu, a za povratak bi ih djed opremio traktatima za koje bi od njih tražio da ih podijele po vlaku ljudima koji ne poznaju Boga. Ja sam u crkvu išla još rjeđe od svojih kćeri, rijetke su bile prilike kad sam bez muža bila u Našicama, kad bih slobodno mogla ići u crkvu. Ali zato mi je svako bogoslužje na kojemu sam bila bilo posebno blagoslovljeno i uvijek bih primila novu snagu.
Biserka